Kažu u tebi budućnosti nema, a lažu, jer živote si dala za mirno nebo bosansko. I ono malo krivog mora što ti ostade.
Od tih crvenih rijeka ostadoše noćne more, ne žele oni znati koliko života na duši nose.
Otvorih ranu u srcu… Svježa krv poteče… Za historijom čiju knjigu su počeše pisati davne ‘43.
U Mrkom ti gradu, staviše pečat granicama, narodima i nacijama. Dobi ti i svoj narod, lični, ne samo neizjašnjeni.
Boli gledati te kako se boriš ostati i danas ono što kao bajku izvezoše crno na bijelom ti sudbu.
Od Kulina do Stjepana bi i osta ti Bosna čak i do Šefika.
Crni konjanici, bijelim konjanicima jedanaest stoljeća domovinu u bojno polje stvaraše. Koji vukovi pobjeđuju, Bosno? Kojeg vuka više hraniš? Bijele ti se poljane i brda, a nisu na njima nit’ snijezi nit’ labudovi, već dvori šehida tvojih.
Bježe… odoše sa bojnog polja, od majke im, domovine, u okrilje maćeha zvanih inostranstvo.
Majko, tu sam, za tebe, uz tebe.
