Na početku pravim grešku, činim grijeh. Nenamjerno. Sticajem okolnosti moram omalovažiti mnogo veće, mnogo mudrije, mnogo nježnije od mene, no, ja ću reći svoju istinu, nije opravdavajuća, ali je moja – istina.
„Crtice iz moje mladosti“ – mozaik od uspona i padova, izlizanih desetica i nedovršenog plača. Lepeza satkana od prvog spomenara i tuđe ulice, nikada dobijenog pisma i jednoličnog zalaska sunca – što ostavi još jedan grijeh … još jedan majčin uzdah.
Ivan i ja …, ja i Ivan neki čudni savremenici, lutalice po, samo nama znanim stazama, što izazovno vrebaju od podalpskih do bosanskih nemirnih godina, što skupljaju crtice i prave labirint iz kojeg samo rijetki izađu podignute glave. Nevakat naslikao da bi isprovocirao čitaoca, mene, da mu sudim i presudim. Ja sam nejak i mogu poslužiti samo kao ozbiljan i nepotkupljiv svjedok, originalan i, nažalost, pesimizmom nadahnut. Da li je priča tražila mene ili sam ja tražio priču da vagamo svoju nostalgiju, da se ispričamo do zadnje tri tačke, a onda se raziđemo u svoje živote čiji su temelji postavljeni na davnom poslijepodnevnom času lektire.
Ponovo pravim grešku, činim grijeh. Priču koju volim unakazih, prisvojih dio njene duše i nevješto je sakrih u svoj djetinji spomenar da ne nađu, da ne otkriju moju istinu. Plašim se neke zalutale desetice, a iskreno je želim, truje me nepopijena šoljica kafe, boli me podsmijeh iz zadnje klupe koja nikad neće otkriti bogatstvo niti Ivanovih, niti mojih crtica. Nažalost!