Elha Dedić, 22-godišnja Visočanka, jedna je od rijetkih diplomiranih konzervatorica i restauratorica. Trenutno pohađa drugu godinu master studija na Akademiji likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu, a neobično zanimanje koje je izabrala dovelo ju je izrade magistarskog rada o konzervaciji i restauraciji rukopisa iz 18. stoljeća, dok se pored tog bavi i crtanjem i izradom predmeta od epoxy smole.
Za Visoko.co.ba piše: Ajla Čaušević
Visoko.co.ba: Kada si otkrila svoju ljubav prema umjetnosti?
“Ljubav prema umjetnosti otkrila sam još kao mala, u osnovnoj školi, a kasnije se ta ljubav sve više i više razvijala. Pri upisu srednje škole nije bilo dvoumljenja da upišem umjetničku školu, koja će izraziti moju kreativnost. Tako je i bilo, svi moji radovi bili su izloženi u prostorijama moje škole, tokom cijelog mog školovanja, a na kraju maturskog dobila sam nagradu za najaktivniju učenicu generacije.”
Visoko.co.ba: Poslije srednje škole si imala želju upisati Akademiju likovnih umjetnosti, koji odsjek te na početku najviše privlačio?
“Da, imala sam želju upisati Akademiju likovnih umjetnosti i odsjek koji me je na početku najviše privlačio bio je Produkt dizajn. Međutim, kada sam otišla da upišem fakultet, odlučila sam se za restauraciju-konzervaciju. Razlog promjene mog izbora koji sam napravila je zato što me zanimalo šta se dešava sa starinama i baš zbog toga htjela sam da se upoznam sa restauracijom”.
Visoko.co.ba: Zašto si se odlučila baš za Odsjek za konzerviranje i restauriranje umjetnina?
“Kroz cijeli svoj život doživljavam umjetnost kao dio sebe i počinjem se jako interesovati za nauku i umjetnost, iako nisam kroz srednju školu imala prilike da se susrećem sa hemijom, fizikom, biologijom itd. Ipak, to nije bio razlog da se ne posvetim maksimalno izučavanju kulturne baštine. Starine koje su godinama propadale trebalo ih je sačuvati, pogotovo u Visokom koje nije dovoljno istraženo, što znači u konačnici da ima mnogo materijala za rad”.
Visoko.co.ba: Šta je zapravo zanimanje restauratora?
“Restaurator treba da poznaje tri etička načela: Prvo da intervencija bude minimalna na artefaktima, drugo da metode koje koristimo budu reverzibilne (povratne) i treće da se sve dokumentuje. Bijeli mantili, rukavice i pribor, podsjećaju na doktora, što i jesmo, doktori za kulturnu baštinu. Mi restauratori artefakte vraćamo u “prvobitno” stanje, trebamo da artefakt sačuvamo od daljeg propadanja. Resturacija nastaje kada je artefakt dovoljno oštećen ili propada. Restaurator treba da poznaje historiju artefakta i da bilježi svaku promijenu”.
Visoko.co.ba: Da li ima zainteresovanja za ovaj odsjek?
“Trenutno u BiH postoje samo dvije generacije koje su diplomirale konzervaciju-restauraciju. Ovaj odsjek osnovan je tek 2014. godine na ALU u Sarajevu, prije je bio uveden kao izborni predmet. Ja vjerujem da ima zainteresovanih, ali mogućnost je mala dok ponovo ne osnuju ovaj smjer”.
Visoko.co.ba: Da li bi drugima preporučila da upišu ovaj odsjek? Šta nam on pruža?
“Preporučila bih svakako, ako se otvori ponovo upisni rok. Mene je ovaj odsjek vodio na radionice u Italiju – Rim, gdje sam se upoznala sa grafikom i restauracijom papira, tu sam dobila i certifikat. Također, na konferencije u Dubrovnik i Split, gdje se upoznajem sa novim iskustvima i novim prijateljima. Najljepše je što shvatiš da u svojim rukama imaš vrijednost staru hiljadama godina i da ćete joj upravo vi “produžiti život”. Sam zanat restauratora je težak, jer zahtjeva mnogo odricanja, truda i učenja, kako biste mogli steći pravo znanje”.
Visoko.co.ba: Da li si ikada prije imala susret sa restauracijom?
“Znala sam šta je restauracija i imala sam želju i prije da se upoznam, ali nisam imala priliku dok nisam upisala fakultet. Mnogi ne znaju šta zapravo znači restauracija i šta ona omogućava našoj kulturnoj baštini, pogotovo Visokom, kao kraljevskom gradu koji krije kamene artefakte (fragmente starog grada Visoki), pisanu baštinu i ostalo”.
Visoko.co.ba: Koji ti je najdraži rad/projekt koji si do sada uradila?
“Ja sam se opredijelila za pisanu baštinu, svi radovi koje sam uradila kroz ove godine studiranja su mi zanimljivi i sve restauracije koje radim na pisanoj baštini radim s ljubavlju, tako da ne mogu izdvojiti samo jedan rad, nego sve što sam do sad uradila. Možda mi je malo više zanimjiv magistarski rad, jer je prvi najstariji rad koji radim”.
Visoko.co.ba: Gdje se vidiš za 10 godina?
“Zavisi od uslova, možda u Zavičajnom muzeju u Visokom, možda negdje u inostranstvu, gdje je naš posao jako cijenjen i plaćen. Turska, Austrija ili Italija. Ali, rado bih ostala u svog gradu kao jedini diplomirani restaurator, a uskoro i magistar konzervacije i restauracije pisane baštine”.
Visoko.co.ba: Šta je tvoj cilj poslije fakulteta?
“Ja sam završila, tačnije diplomirala prije dvije godine. Sada završavam magistarski rad i imam namjeru upisati doktorat u Turskoj”.
*Tekst autorice Ajle Čaušević nastao je u okviru projekta “Omladinski novinari na putu ka profesionalnoj karijeri”, koji zajednički realiziraju Udruženje za socijalni, kulturni i kreativni razvoj “Zora” iz Zenice i redakcija portala Visoko.co.ba.
Projekt je podržan od USAID-ovog Programa za osnaživanje nezavisnih medija (IMEP), a kojeg implementiraju Centar za promociju civilnog društva (CPCD) i Otvorena mreža.
Visocani.ba/Visoko.co.ba/Ajla Čaušević
