Svi znamo za stihove “Sunce tuđeg neba, neće vas grijat’ k'o što ovo grije”, a koliko smo mi zapravo spremni uraditi da “sunce našeg neba” sija jače i ljepše? Faruk Šahinović iz Visokog je primjer te spremnosti, jer je za razliku od mnogobrojnih mladih Visočana, koji su otišli u “bijeli svijet”, odlučio da se vrati u svoj grad. Pokrenuo je biznis, ali i brojne ekološke akcije, kako bi na direktan način unaprijedio svoj grad i učinio ga ljepšim. Sad već postaje prepoznatljiv po ekološkim akcijama čišćenja koje sam vodi u centru svog rodnog grada. Za veoma kratko vrijeme pokazao da je da se mnoge pozitivne stvari mogu uraditi sa malo volje, a njegova želja je da Visoko bude još prepoznatljivi turistički grad koji će svojim posjetiocima, ali i građanima, svakim danom nuditi sve više sadržaja.
“Dok sam bio tinejdžer, a to pričamo u periodu ulaska u novi milenijum kada sam imao 18 godina, imao sa želju da upoznam svijet, drugačiju kulturu, ljude i nacije. Nekako je za mene sama ta spoznaja da ulazim u novo stoljeće i novi milenij kao mlad čovjek, pojačalo želju za istraživanjem. Iako to nije bilo nimalo lako zbog viznog režima pod kojim je bila BiH, ja sam uvijek pronalazio način kako da dodjem do Šengen vize koja će mi omogućiti makar kratki boravak u nekoj od zemalja EU. Mislim da je to bitno svakom mladom čovjeku, naročito tada, da mladi ljudi poslije devedesetih vide širinu i veličinu svijeta. Vrlo rano sam stekao slobodu odlazaka iz Visokog s ciljem sticanja znanja, ali i prijateljstava. Svako to putovanje, ako čovjek zna da gleda, da vidi, da čuje, ako je dovoljno otvoren da pusti u sebe određenu klicu znanja, oblikuje ga u ono što postane kada uđe u zrele godine”, objašnjava Faruk.
VISOKO IMA OGROMAN POTENCIJAL
Paralelno je obilazio naše gradove po cijeloj BiH, obilazio rijeke, planine, jezera, a kako ističe, kao mlađi čovjek volio je boraviti u velikim gradovima i oduševljavati se blještavilom, životnim stilom, svime onime što jedan veliki grad nosi sa sobom.
“Kako sam postajao stariji, počeo sam da istražujem manje gradove, manje sredine, jer sam uvidio da u metropolama ljudi gube dušu, umaraju se. Sve više su nezadovoljni i nesretni zbog ubrzanog načina života. Da bi se oporavili od gradske vreve na odmor odlaze u male gradove, jer tamo nema buke, urednije su ceste, parkovi, šetnice u centru grada, idu da udahnu svježeg zraka i napune životnu energiju. Godinama sam povlačio paralele između manjih gradova u Evropi sa mojim gradom u kojem sam odrastao. Uvidio sam da Visoko ima ogroman potencijal da može postati poput takvih gradova u Evropi”, dodao je ovaj Visočanin.
Njegov povratak u Visoko je uzrokovao razni splet okolnosti koje su se desile na privatnom polju života, a u svoj grad se vratio 2019. godine iz Beograda u kojem je živio skoro 4 godine.
“I tada po povratku iz Beograda sam razvijao plan da idem dalje u neku od razvijenih zemalja. Isto tako naučio sam da se stvari u životu ne dešavaju u onom trenutku i obliku kojem smo zamislili. Mjesecima sam razmišljao i skupljao informacije gdje dalje da idem, jer sam po prirodi slobodnjak i znatiželjna osoba, željan spoznaja i znanja. Međutim, jedan susret i jedno pitanje koje mi je na ulici postavio jedan poznanik me natjeralo na razmišljanje i razgovor sa samim sobom. Taj susret se desio iznenada i slučajno kako to obično biva. Pitao me samo jesam li išta naučio u životu od svih tih putovanja? Rekao sam da mislim da znam nešto, da sam nešto naučio. Njegov odgovor je bio: Veći ti je sevap (nagrada) da to što si naučio vani, naučiš nekoga ovdje. Ta njegova rečenica je bila ključna da počnem razmišljati u drugom smjeru. Vratio sam se u one godine kada sam bio tinejdžer. Tada sam želio da steknem što više različitog znanja, pa kakvo god ono bilo. Sve sa jednim ciljem, da nekada sve to što naučim primijenim u svoj život. Lutao sam i tražio sebe. Bio sam usamljen u pronalasku sebe i zbog toga sam želio i trudio se da idem iz Visokog, ali nekako uvijek na čudan način i zbog raznih okolnosti koje su mi se dešavale (obično je to bio privatni razlog, bolest nekoga u porodici), neplanski sam se vraćao. Ovaj put sam odlučio da ostanem ovdje i uradim nešto za svoj grad, da sve ono što me tjeralo iz njega, probam promijeniti. Naučiti nekoga nešto, pa kolika god to mrva znanja bila. Ova moja odluka nije bila nimalo laka, niti je ovo što sada radim lako, ali moja motivacija je puno veća od svih prepreka i problema sa kojima se susrećem”, objasnio je razloge svog povratka.
FRAGMENTI MOG ŽIVOTA
Odlučio je da otvori pomalo neobičan objekat u gradu i da kroz njega unese dašak Evrope u Visoko. Tako je nastao Caffe “Fragment”, koji pored svog bazičnog cilja, širi i ideju o organizovanju raznih kulturnih dešavanja u Visokom, kao i izgradnji i jačanju ekološke svijesti svih nas.
“Sve počinje od nas samih i naših individualnih želja. Ako se vratimo na priču kada sam imao 18 godina, imao sam jednu jaku želju koja me pratila kroz čitav život, a to je da otvorim mali restoran u kojem ću okupljati svoju porodicu i prijatelje. Koji će odisati toplotom ambijenta, muzikom, drugačijom hranom, ljubaznim osobljem. Skoro cijeli život sam sanjao tako nešto i nikad nisam odustao od svog sna. Prošlo je skoro 16 godina do ostvarenja moje želje. Prvi restoran takvog oblika kojeg sam zamislio otvorio sam u Beogradu sa 34 godine. Svi smo mi sanjari i imali smo snove kao mladi ljudi, ali kako starimo, mi zaboravimo na njih, kao da nam oni postanu teret sa godinama. Nismo svjesni da je ustvari to jedina poveznica sa nama samima. Mišljenja sam da svaki čovjek koji nije ostvario svoj san, ma kakav god on bio, da je izgubio sebe. Ja to nisam sebi htio da dozvolim. Upravo mi je to bila motivacija da takav objekat, onakav kako sam ga zamislio u svojoj glavi, poklonim svom gradu. Dao sam mu i simboličan naziv Fragment, jer su u njemu fragmenti mog života. Visoko sam uvijek sa sobom nosio u duši, ali ovaj put sam se odlučio da nešto ostvarim u svom gradu. Ni to nije lako, jer mnogi ne shvataju šta želim da postignem, mi smo navikli kratkoročno gledati. Nemamo dosljednost i istrajnost kao društvo, brzo se povlačimo, odustajemo. Izgovore tražimo u drugima, nikada u sebi. Mnogo pažnje posvećujem svakom mladom čovjeku koji se nađe u mojoj blizini. Neki čuju, shvate, prihvate, ali mnogi nažalost ne čuju i ne vide. Nemaju dobru podlogu u sebi samima i onda nisu ni dovoljno spremni na promjene. A to je opasnost za dalji razvoj našeg društva. Pored ugostiteljskog koncepeta trudim se da oživim i kulturni život u Visokom live jazz svirkama, promocijama knjiga, likovnim izložbama, radionicama. Grad bez umjetnosti i njenog izražaja u punom obliku nema dušu. Mi smo taj segment godinama zapostavili. Umjetnost treba da ima veći odjek i uticaj na pojedinca u društvu. Tako razvijamo osjećaj za ljepotu i intelektualno se uzdižemo”, pojašnjava.
Bez obzira na trenutnu situaciju u zemlji, i dalje vjeruje u napredak našeg društva, u to da možemo da razmišljamo progresivno, sa željom da podignemo kompletnu zajednicu. Iako je to, kako sam ističe, težak put, možda i najteži kroz pojedinac prolazi ako želi progresivno da utiče na promjene unutar društva. Po njegovim riječima, osoba koja to odluči mora 100% da vjeruje u sebe i svoju ideju i ono što je najbitnije, nema odstupanja niti odustajanja, nego realizacije ideje koliko god teško bilo.
“I jeste teško. Ljudi su kod nas letargični, uspavani, ne vode konstruktivne razgovore, ne pričaju o novim idejama, samim tim se i društvo ne razvija. Upali smo u zamku gdje opravdanje za neuspjeh u društvu krivimo sistem. Možemo i o tome razgovarati i krivicu tražiti u sistemu i nefunkcionalnosti države. Ali mislim da je to samo izgovor da čovjek kao pojedinac ništa ne uradi. Ja sam shvatio i prihvatio činjenično stanje da se ne oslanjam ni na koga, ni na državu ni na ljude. Idem sam. Pa ko shvati, shvatio je. Ljudi su prestali da vjeruju u pojam altruizma, svi gledaju neki vlastiti interes da nešto učare. Da li vjerujem da se zajednica može promijeniti, vjerujem. Vjerujem da će se to desiti kada shvatimo i gledamo na život ovako. Mnogo nas ide vani i otići će još. I mi gdje god odemo prilagodimo se sistemu koji tamo postoji, kultivišemo se na tom polju zato što nas sistem usmjerava tako. E to treba da se desi i ovdje. Sva društva i države su prolazile kroz tranziciju, došao je red i na nas. Ja kao pojedinac želim da utičem na ljude, vlastitim primjerom pokažem kako život zamišljam. I kad se stvori određena grupa ljudi, koja zaista želi da živi bolje i sistem će reagovati. Mi nikako da shvatimo da se ništa neće dogoditi ako mi ne pokažemo ozbiljnost, zrelost i želju da živimo bolje. Promjene nikad neće svi prihvatiti, njih će društvo usmjeriti”, dodaje Faruk.
EKO AKCIJE ZA ČISTO VISOKO
Kako smo već naveli, Šahinović je u Visoko, posebno u stari dio ovog grada unio “živost” i u ekološku svijest. Organizovao je nekoliko eko akcija, a i sam je često primjer kako treba čuvati čovjekovu okolinu.
“To je jedna univerzalna poruka koju šaljem, ne samo stanovnicima svog grada, nego svim stanovnicima u BiH. Najbolje je kad čovjek vlastitim primjerom dokazuje svoju tezu a ne samo riječima. Ja sam u sklopu Fragmenta, ambalažu koju koristimo za dostavu hrane i pića upakovao u biorazgradive materijale. Od kartonskih kutijica, papira, do drvenih kašikica i viljuškica. Dostavu hrane vršimo sa e-bikom, poznatim triciklom kojeg od milja svi zovemo „Fragciklo“. Ekološka svijest je veoma bitna za stanje uma i duha kod čovjeka. Nije problem podići papir i pokupiti smeće, problem je u tome kako to ljudima ne smeta. Godinama žive u takvom okruženju, kakvi su nam to standardi za ljepotom. Ovi mladići oko mene, oni ne znaju za pojam čiste rijeke, uređenog grada. Maštaju i oni o ljepšem mjestu za život. Danas nam to približe društvene mreže preko kojih možemo vidjeti sve ljepote planete. Ovdje ne pričam o životnom standardu za koji znamo kakav je. Ovdje je fokus na dostojanstvo čovjeka i životnom stilu. Samostalno sam odlučio koji dio grada ću svakodnevno da čistim i uređujem. Malo pomalo. Svaki dan izađem i nešto počistim. Ljudi i to površno gledaju i komentarišu kako to ne treba da bude moj posao. Opet se vraćam na onu priču o traženju krivca u sistemu. Zaboravimo da i ti ljudi koji rade u gradskoj čistoći i oni su demotivisani. Pa ajmo im pomoći. Ako ne mogu da stignu, ako ih nema dovoljno, pa ajmo mi kao društvo reagovati i pomoći njima da bismo pomogli sebi. Razjedinjeni smo i ne shvatamo da nam godine života uzalud prolaze i vrtimo iste priče. Moja želja je da Visoko postane eko osviješten grad sa svim ostalim pratećim elementima koji čine grad. Od gradske zone šetanja, pozorišta, kina, bazena, staza za bicikla, mnogo restorana i barova, hotela. Mi to ništa nemamo, a turistički smo grad. Zar to nije paradoks? Stotine hiljada ljudi dolazi da vide tunele i piramidu, a mi se ponašamo kao da je to „tamo negdje“. Pa zar ljudima nije jasno koliko sami sebe blokiramo. Niko nam nije smetnja osim mi sami sebi”, na određeni način apeluje Faruk.
Kao vlasnik objekta poznat je i po tome što je podrška radnicima, kako u obrazovanju tako i šansi da rade, da stiču ta iskustva te kako sam naglašava “obrazovanje u bilo kojem obliku je na prvom mjestu”.
“To svim radnim kolegama kažem i od mene imaju punu podršku da se školuju. Posao može da bude na drugom mjestu, ali samo na drugom. Ne smiju zanemariti obavezu i odgovornost, moraju steći radnu naviku i šta znači zaraditi platu. Ali je zaista zaraditi. Mnogo vremena posvećujem razgovorima s njima na razne teme. Pokušavam da ih upozorim na pojam vremena, da obrate pažnju na njegov protok i da vrijeme koje imaju budu kreativni u njemu. Pa čak i kad idu na odmor, neka to ne bude šablonski, neka budu kreativni i u odlučivanju kakav odmor da im bude. Društvo se mijenja iz temelja, a mladi ljudi su upravo to. Pa ko shvati, prihvatit će, ko ne shvati lutat će”.
I za kraj ima poruka za sve.
“Odustajanje nije nikad opcija. Odustajanjem gubimo identitet i karakter ličnosti. Strah je zamijenio oprez, oprez je poželjan, ali strah je uteg koji ne da naprijed, ne da da se razvijamo, ne da da vidimo. Ptica koja je odrasla u kavezu, za nju je let smrt.”
“Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a”.
Visoko.co.ba/Neven K.
