Brojke su nemilosrdne u svojoj preciznosti: 200 mikrograma PM2.5 čestica po kubnom metru zraka u Visokom. Osam puta više od onoga što Svjetska zdravstvena organizacija smatra granicom podnošljivog. Ali šta zapravo znači taj broj? To je težina smrti koja lebdi u zraku koji udišemo. To su suze djeteta s astmatičnim napadom u tri ujutro. To je ubrzani puls starice koja ne može do prodavnice jer joj zimski zrak steže pluća kao omča.
Piše: Naim K. // Visoko.co.ba
Svake zime pretvaramo Visoko u laboratoriju kolektivnog samoubistva. Četiri tone uglja i drva po domaćinstvu – to nije statistika, to je priznanje krivice koje potpisujemo svakim ubačenim ugljenom u peć. Množimo to sa hiljadama dimnjaka i dobijamo formulu za ekološku katastrofu koja se godinama odvija pred našim očima, ili preciznije, iza zavjese smoga koji nam zamagljuje i vid i razum.
Dom zdravlja Visoko bilježi porast respiratornih oboljenja koji prati ritam zimskih mjeseci kao kakav jezivi kalendar ljudske patnje. Sve više djece dolazi sa problemima disajnih puteva, sve više starijih sa komplikacijama kardiovaskularnog sistema. A mi? Mi gledamo kroz prozore u taj smog i čekamo da neko drugi riješi problem.
“Kompleksnost situacije zahtijeva sistemski pristup”, ponavljaju nam kao mantru oni koji bi trebali djelovati. Ali šta je kompleksno u činjenici da trujemo sami sebe? Geografija nam nije saveznik, to je istina. Visočka kotlina je savršena posuda za kuhanje ove otrovne čorbe. Ali mi smo ti koji potpaljujemo vatru ispod nje.
Rješenja postoje. Nisu ni jednostavna ni jeftina, ali su neophodna.
Ali prije svega, potrebna nam je revolucija svijesti. Moramo shvatiti da čist zrak nije luksuz koji možemo odgađati za neka bolja vremena. To je fundamentalno ljudsko pravo koje svakodnevno kršimo, ne samo prema sebi nego i prema generacijama koje dolaze.
Svaki dim koji se izvija iz naših dimnjaka je potpis na kolektivnoj ostavštini koju ostavljamo svojoj djeci. Svako paljenje uglja je glas za status quo koji nas polako ali sigurno guši. Svako slijeganje ramenima pred ovim problemom je pristanak na tiho saučesništvo u ekološkom zločinu nad vlastitim gradom.
Dok završavam ovaj tekst, kroz prozor više ne vidim poznate obrise grada. Vidim samo sivu masu koja prijeti da proguta ne samo našu sadašnjost nego i budućnost. Pitanje nije hoćemo li djelovati – pitanje je samo koliko će nas još zimskih sezona pod sivim nebom trebati da shvatimo da je posljednji trenutak za akciju već odavno prošao.
Jer ovo nije samo priča o zagađenju zraka. Ovo je priča o našoj sposobnosti da prepoznamo trenutak kad moramo reći dosta. Kad moramo prestati biti statisti u predstavi vlastite propasti i postati aktivni kreatori promjene. Jer ako ne mi, ko? Ako ne sada, kada?
Piše: Naim K. // Visoko.co.ba
