Malo je mladih u Bosni i Hercegovini koji se akademskim uspjesima mogu pohvaliti kako to može učiniti Gregor Jurišić, 24-godišnji magistar ekonomije iz Visokog.
Za Visoko.co.ba piše: Ajla Čaušević
Mladić sa nebrojenim priznanjima sarajevskog univerziteta i matičnog Ekonomskog fakulteta mnogo puta bio je tema našeg izvještavanja o uspjesima mladih Visočana, a ovog puta Gregor je za naš portal govorio o svom putu do uspjeha, planovima za budućnost i drugim zanimljivim temama.
Visoko.co.ba: Teško je postavljati pitanja osobi poput vas, ali u nadi da ćete biti inspiracija mladim ljudima za početak nam se predstavite.
“Zovem se Gregor Jurišić i po vokaciji sam magistar ekonomije – smijer makrofinancijski menadžment. Rođen sam 10. 8. 1995. godine u Zenici, a od svog rođenja živim u Visokom. Završio sam Osnovnu školu Safvet-beg Bašagić u Visokom 2010. godine prosjekom ocjena 5,0, za što sam dobio Posebnu pohvalu, te Školu za osnovno muzičko obrazovanje Avdo Smailović, Visoko – odsjek gitara, 2009. godine. Svoje intelektualno utočište nalazim u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji – Visoko, koju uspješno završavam odličnim uspjehom 2014. godine, i za koju me veže mnoštvo intelektualnih i misaonih izazova i dragih ljudi i sjećanja. U FKG-u sam sudjelovao u brojnim sekcijama: dramskoj, sekciji gitare, zboru, ekološkoj sekciji, te sam se bavio i novinarstvom kao izvjestitelj za školske novine Novi cvijet. Nakon završene FKG, 2014. upisujem Ekonomski fakultet u Sarajevu (EFSA). U tijeku svog studija nagrađen sam Zlatnom značkom za I. ciklus studija za ostvareni prosjek 9,69 po završetku I. ciklusa 2017. godine, te sam četiri godine zaredom, od 2015. do 2018., bio na Dekanovoj listi najboljih studenata. Po diplomiranju 2017. godine, upisujem se na II. ciklus, tj. postdiplomski, magistarski studij na EFSA.
Prije par mjeseci obranom magistarskog rada na temu: Analiza javne potrošnje u Federaciji BiH u kontekstu decentralizacije vlasti završio sam postdiplomski ciklus studija Ekonomskog fakulteta u Sarajevu i službeno stekao titulu magistra ekonomije. Za ukupni prosjek ocjena ostvaren na I. (dodiplomskom) i II. (postdiplomskom) ciklusu studija od 9,71 nagrađen sam Zlatnom značkom Univerziteta u Sarajevu kao najbolji student Ekonomskog fakulteta i jedan od najboljih studenata Univerziteta. Također, bio sam jedini dobitnik Zlatne značke na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, i 2017, a i sad 2019. godine. Trenutačno sam uposlen kao viši suradnik za financijska pitanja Saveza općina i gradova Federacije Bosne i Hercegovine, sa sjedištem u Sarajevu. I to bi bilo to, danas sam tu gdje jesam.”
Visoko.co.ba: Da li je bilo teško ostvariti ovakve uspjehe poput Vaših i koliko je trebalo odricanja da biste došli ovdje gdje ste sada?
“Potrebno je prvenstveno apostrofirati da je uspjeh izrazito relativna i fluidna kategorija i smatram da je uspjeh jedna, usudio bih se reći, čak i individualna kategorija, u smislu da njegovo značenje, njegova definicija, zapravo, ovisi od pojedinca do pojedinca. Svatko pripisuje različito značenje terminu „uspjeh“, kao i svemu onomu što stoji iza uspjeha, tako da svi ostvarujemo uspjehe različitih vrsta na svakodnevnoj osnovi. Samim time, mislim da je i relativno kompleksno i subjektivno govoriti o tomu je li teško ili ne ostvariti neki uspjeh. Uspjeh je u očima onoga tko ga ostvaruje. Za mene osobno pojam uspjeh predstavlja napredak, posebno u spoznajnom smislu, izgradnja sebe kao osobe sa znanjem, karakterom i integritetom, rast u smislu postanja boljom, samoaktualiziranom osobom- jednostavno, za mene je uspjeh da postanem bolja verzija sebe kao osobe: da proširujem svoje znanje i gradim svoj karakter.
Što se konkretno tiče mojih postignuća ili, koja sam ostvario, pri čemu se primarno referiram na stjecanje Zlatne značke i pogotovo znanja, koje to priznanje predstavlja i koje stoji iza nje, mislim da bi, kao što sam već u nekoliko navrata naglašavao, najadekvatnije bilo citirati Aristotela, koji je konstatirao da su „korijeni učenja gorki, a plodovi slatki!“ Ukoliko se proces učenja, proces stjecanja znanja percipira na ovaj način, sve eventualne poteškoće ili, općenito, svi elementi zbog kojih bi se taj proces mogao okvalificirati kao težak ili teško ostvariv su, zapravo, zanemarive. Zašto? Zato što sam na kraju dana uvijek bio svjestan da će se sav trud, marljivost, svo ulaganje, sav uloženi napor i vrijeme, zadnji atomi volje i energije usmjereni u cilju stjecanja znanja isplatiti i vratiti višestruko. U konačnici, ova Zlatna značka, kao i prethodna koju sam dobio prije dvije godine, i, svakako, sva ostala pojedinačna priznanja, to najkonkretnije dokazuju. Ona predstavljaju priznanje da se taj trud, marljivost, zalaganje i, što je najvažnije, znanje isplate, da su prepoznati, valorizirani i honorirani- to je znak, da se isplati dati svoj maksimum, dati i posljednji atom energije u borbi za izvrsnost kao princip, na kojemu se naprosto mora inzistirati. Pogotovo u današnje vrijeme društvene apatije, ravnodušnosti i letargije, u kojemu se često događa da ljudi, ubijeni u pojam prividnom dominacijom prosječnosti, pogoniranom bilo kakvom vrstom podobnosti i neosnovanog privilegiranja, jednostavno ravnodušno sliježu ramenima na stagnaciju, kronično nenapredovanje i lošu društvenu klimu, kao da je to nešto što se podrazumijeva da mora tako biti. To se mora promijeniti, takvoj klimi se mora oduprijeti, a samo je jedan način: znanje, slobodna misao i karakter kao rezultati obrazovanja.
Vjerujem da je, također, veliku ulogu u tomu da tvrdim da ovo postignuće nije uopće zahtijevalo puno odricanja odigrala i moja želja za znanjem kao pokretačem promjena u društvu. Naime, smatram da je ključna stvar u tom procesu učenja postojanje velike, ili bar dovoljno velike doze znatiželje, interesa i odlučnosti za stjecanje tog konkretnog znanja u smislu materije koja se uči. To je ona trajno goruća intelektualna znatiželja za otkrivanjem neiscrpnih tajni znanja, onaj impuls, pozitivni nemir, koji je naprosto u neprestanoj potrazi za nepreglednim i beskonačnim predjelima neodgovorenih pitanja. Jedan element mojih navika učenja je upravo ta intelektualna znatiželja i interes za znanjem, za otkrivanjem tog skrivenog svemira intrigantnog znanja, a drugi je možda malo pragmatičnije prirode- svijest da je znanje moć. Ovaj motiv više je orijentiran na činjenicu da sam se uvijek trudio, bio motiviran i odlučan dati maksimum od sebe kako bih što više naučio, jer sam bio svjestan snage znanja- da ću do određenih objektivnih spoznaja o nekoj temi, o nekom problemu i do kvalitetno obavljenog posla moći doći samo ako uspijem saznati i spoznati što je moguće više o tomu, ako uspijem promišljati o tome i stvoriti neki kritički sud. Moj stav je da ću moći razviti vlastito originalno mišljenje, te koristiti i praktično primijeniti to znanje, samo ako sam u startu pravilno i temeljito stekao dovoljnu količinu i učvrstio ga. Veliko i kvalitetno znanje, najbolje u enciklopedijskim razmjerima, je neophodan temelj slobodne, zdravorazumske i kritičke misli, tj. pravilnog zaključivanja, i ključan preduvjet dobro obavljenog posla. Temelj sposobnosti objektivnog razmišljanja i formiranja vlastitog stava je veliko znanje. Naprosto, vodio sam se time da ću moći biti kvalitetan stručnjak, da ću sutra moći kvalitetno obavljati svoj posao i formirati vrlo precizne stavove o određenim pitanjima i tako doprinijeti promjeni bar nekog segmenta u društvu nabolje, samo ako kvalitetno i adekvatno steknem i usvojim potrebna znanja, da ću moći donijeti kvalitetan objektivni sud o nečemu, samo ako naučim i znam što je moguće više, ako raspolažem kvalitenim spoznajama i informacijama. Od ekstremne je važnosti znati kako saznati. Znanje i karakter su intelektualno pogonsko gorivo vlastitog zdravorazumskog razmišljanja i rasuđivanja.
Znatiželja, koju sam spominjao, je ključna vodilja i preduvjet znanja i to je vjerojatno onaj vatreni impuls, nepopustljivi žar, ona gorljiva odlučnost za samoizgradnjom, za izvrsnošću, jer, postajući bolja verzija sebe, gradeći boljeg sebe, zapravo gradimo bolji svijet, bolje društvo i, ne samo bolje sutra, nego bolje danas. Ta strast za znanjem, ta iskra znatiželje i znanja u pojedincu je plamen budućnosti cijeloga društva.
Zato mogu konstatirati da na tu samoizgradnju, na tu ekspediciju za znanjem i smislom nisam nikad gledao kao odricanje nego kao ulaganje. I zato danas mogu reći da zadovoljan, jer se to ulaganje isplatilo.”
Visoko.co.ba: Šta ili ko je to što Vas je motivisalo u životu i davalo vjetar u leđa?
“U svom životu imam velikih razloga biti zahvalan za mnogo osoba, okolnosti i faktora, koje su, na ovaj ili onaj način, utjecale na smjer mog životnog puta i predstavljale jedan komadić u mozaiku ovih postignuća. Izdvojio bih tu, očekivano, moju mamu i tatu, koji su me uvijek poticali i bili mi oslonac i potpora, i, osobito, moju baku Bosiljku, koja me naučila najvažnijim životnim lekcijama: dostojanstvu, poštenju, dobroj volji i plemenitosti i koja je, uz moje roditelje, najzaslužnija što sam čovjek, kakav sam danas, ona je položila temelje za rast i smatrat ću da sam u životu uspio, ako postanem i upola dobar i plemenit čovjek, kakva je bila moja baka. Bila mi je iznimna čast i privilegija imati tako veliku osobu u svom životu i na svemu sam joj ekstremno zahvalan. Jednostavno, moji roditelji i moja baka su puno uložili u mene- ne mislim isključivo u materijalnom smislu, nego više u smislu svog vremena, pažnje, svojih ljudskih vrijednosti i očekivanja, uvijek su bili moj životni oslonaca- tako da sam konstantno osjećao svojevrsnu odgovornost i dužnost prema njima, da im moram adekvatno vratiti, da je to ogroman zalog, ogroman zavjet, u krajnoj instanci i ogromno povjerenje, na koje i nisam mogao drugačije odgovoriti nego da budem izvrstan. To su nebesko visoki ulozi i minimalno što ja svoje strane mogu učiniti jest da opravdam to dato povjerenje, taj ogromni zalog, čineći ih zadovoljnim i ponosnim, kako bi svi mogli vidjeti rezultate odgoja, vrijednosti i principa, koje su mi usadili. Taj put, koji sam odabrao, put oslanjanja isključivo na ono jedino što imam: svoje vrijednosti, znanje, kvalitetu i sposobnost, u nadi i dobroj vjeri da će biti prepoznati i honorirani, jeste teži i trnovitiji put, ali je i jedini ispravan i, stoga, jedini mogući za mene.
U suštini, identitet svakog pojedinca je, zapravo, svojevrsni mozaik svih okolnosti, putovanja, doživljaja i, što je najvažnije, njemu bliskih osoba, koje su utjecale na izgradnju i formiranju pojedinca. Svaka od njih je dala svoj doprinos formiranju karaktera i pojedinca kao osobe. Moja baka, moji mama i tata, moja obitelj i moji prijatelji su mi uvijek bili najveći vjetar u leđa, moja najveća potpora i uvijek su predstavljali ono najbolje od mene! Na toj potpori sam im svima izuzetno i neizmjerno zahvalan, jer potpora znači povjerenje i vjeru! Dakle, to nije samo vjetar u leđa, to je pozitivni, zdravi ciklon u leđa- svojevrsno moralni pogon mom uspjehu!”
Visoko.co.ba: Gore sam navela Vašu kratku biografiju, ali mi recite s kojim svojim uspjehom se najviše ponosite, koje ostvarenje Vam je najdraže?
“Svako postignuće, svako priznanje, kojim sam honoriran, predstavlja priznanje znanju i dokaz da društvo, ipak, afirmira znanje, iako ga često sprječava da konkretnije dođe do izražaja i pokrene neophodnu transformaciju društva i promjene, kojih je društvo gladno. Mogu istaknuti dvije Zlatne značke kao najznačajnija priznanja, jer one sumiraju ostvarene rezultate i na prvom i na drugom ciklusu studija, a smatram da je i simbolično prikladno odabran epitet „zlatna“, kako bi se adekvatno izrazila prava vrijednost znanja, jer minimalni ekvivalent sposobnosti znanja je zlato.
Također, iznimno veliko, vjerojatno i najdraže priznanje, mi predstavljaju izrazito pozitivne i afirmativne reakcije i čestitke mojih prijatelja, poznanika i mojih sugrađana. Ponos u srcima i osmijesi na licu mojih roditelja i cjelokupne obitelji, radost, iskrene riječi i enormna potpora mojih prijatelja, svaki stisak ruke mojih poznanika, svaka poruka potpore, koju dobijem i svaka čestitka, – to je taj za njih možda mali, ali za mene itekako veliki znak vjere: kad mi ljudi kažu: „Svaka čast! Bravo! To je to! Tako se to radi!“ To mi je najveće i najdraže priznanje! To je potvrda da sav trud ima smisla, da se ulaganje u znanje isplatilo i da sam na pravom putu! Ta vjera ljudi u mene, to povjerenje, svakako, meni ima ogromno značenje i težinu te, kao što sam naznačio i u odgovoru na prethodno pitanje, za mene predstavlja ogroman kapital, veliku odgovornost i obvezu, da ne kažem i dužnost, ali ponajprije motivaciju da se potrudim još više, bolje, jače i ostvarim još izuzetnije i izvrsnije rezultate. Velika čast i velika obveza su dvije strane iste medalje.”
Visoko.co.ba: Da li je teško raditi na ovako odgovornom mjestu kao što je Vaše?
“Već neko vrijeme sam uposlen na poziciji višeg suradnika za financijska pitanja u Savezu općina i gradova Federacije BiH (SOGFBiH), a također sam, u okviru tog radnog mjesta ujedno i koordinator Mreže za javne financije SOGFBiH, koja predstavlja platformu pomoćnika načelnika i gradonačelnika za financije iz svih općina i gradova u Federaciji BiH. Inače, Savez općina i gradova FBiH je krovna institucija svih 80 općina i gradova u Federaciji BiH i njihov zakonski zastupnik pred ostalim razinama vlasti. Dakle, da pojasnim: članice Saveza su općine i gradovi u FBiH, na čelu s načelnicima/ gradonačelnicima. Temeljna funkcija mog radnog mjesta je, zapravo, vršenje različitih ekonomskih i financijskih analiza, s ciljem unaprjeđenja i jačanja financijske pozicije općina i gradova u FBiH. Laički rečeno- analiziram mogućnosti dodjele većeg i pravednijeg iznosa javnih prihoda, tj. javnog novca prikupljenog naplatom poreza, općinama i gradovima, kako bi mogli funkcionalno i adekvatno pružati kvalitetne javne usluge građanima.
Nakon financijskih analiza, komuniciram rezultate i rješenja načelnicima i gradonačelnicima kao nositeljima izvršne vlasti u općinama i gradovima, tj. članovima Saveza i onda se vrši zastupanje tih stavova i rješenja kao službenih stavova lokalne samouprave u nastupu prema višim razinama vlasti. Dosad sam imao različitih prilika profesionalno i kreativno se izraziti u svojoj struci na ovoj poziciji, a najvažnije mi je pokušati formirati i dati što je moguće konstruktivniji prijedlog, koji bi doprinio javnom interesu i kvaliteti života u jedinicama lokalne samouprave. Generalno govoreći, oduvijek sam imao određenih preferencija usmjeravati svoje aktivnosti u smjeru vršenja poslova, koji bi doprinosili poboljšanju javnog interesa i kvalitete života i općeg blagostanja, stoga se nadam da se i ove aktivnosti na poslu, na kojem sam trenutačno angažiran, mogu svrstati u tu kategoriju.
Mogao bih se referirati na onu poznatu parolu, koju su nas, vjerujem, sve učili još od našeg najranijeg djetinjstva: što se mora, nije teško. Moje radno mjesto se prikladnije može okvalificirati kao dinamično i zanimljivo, koje, kao i svaka pozicija, implicira određene izazove, s kojima se vrlo rado i, bar iz moje perspektive, dosad uspješno suočavam.
Profesionalna izgradnja ne postoji bez snažnih profesionalnih izazova, to je činjenica. Osim toga, tip posla je takav, da vrlo često putujem u posjete općinama i gradovima po FBiH, što, svakako, pojačava dojam dinamičnosti. Kao i u mom dosadašnjem akademskom obrazovanju, u kojem sam ostvario određena postignuća, i pri poslu mi je od iznimne važnosti da osjetim u sebi onu iskru zainteresiranosti, o kojoj sam govorio prethodno, da pružim svoj maksimum uz vrlo važnu pretpostavku da to što radim ima smisla, da dajem svoj doprinos da se bar nekome život olakša i popravi, da naprosto bude bolje, da znam da će moj trud i zalaganje i, u konačnici, rezultati i efekti biti adekvatno prepoznati, vrednovani, cijenjeni i honorirani. Smatram da je to onaj minimum, koji svi ljudi traže- da ih se naprosto cijeni, da se cijene njihovi rezultati, kvalitete, znanja, mogućnosti i sposobnosti i da ih se na osnovu toga pravilno tretira, poštuje i vrednuje. Formula je vrlo jasna i jednostavna: za korektan odnos su potrebne dvije strane. Dok god bude tako, dok god smatram da moj angažman ima smisla i da su moji znanje, rezultati i trud prepoznati, cijenjeni i valorizirani, da se moj glas čuje i da, što je najvažnije, ne izgubim i ne ugrozim svoj integritet i vrijednosti, ja sam zadovoljan.”
Visoko.co.ba: S obzirom da puno putujete koje Vam se putovanje najviše urezalo u sjećanje i zašto?
“Naš cijeli život je jedna vrsta putovanja, možda više moreplovstva, a putovanja u životu su, kao što je rekao jedan pjesnik, pustolovine otkrivanja sebe. To vrijedi, svakako, i u mom slučaju, pri čemu bih naglasio da se pri svakom putovanju trudim izvući maksimum od putovanja u smislu upijanja dojmova, spoznaje noviteta, upoznavanja novih krajeva, povijesnih činjenica i znamenitosti o gradovima, u koje putujem, upoznavanja zanimljivih ljudi i njihovih priča i, općenito, skeniranja i urezivanja svih mogućih slika, dojmova i osjećanja u moj mentalni album. To su naprosto doživljaji, koji trajno postaju dijelom mog identiteta i svako putovanje je nadgradnja mene kao osobe, iskušavanje nečeg novog i znamenitog.
Budući da je svako putovanje na kojemu sam bio ostavilo određenog traga na mene i moju percepciju stvarnosti oko mene, i budući da je svako bilo karakteristično i specifično na svoj način, teško mi je izdvojiti najupečatljivije. Jedno od, svakako, najdražih putovanja mi je sudjelovanje na Europskim tjednima mladih (European Youth Weeks) u Waldmünchenu, na granici Njemačke i Češke, u ljeto 2012. godine, gdje sam s još troje kolega iz Franjevačke klasične gimnazije Visoko, predstavljao BiH. Ovaj dvotjedni seminar, u okviru kojeg su aranžirane posjete Nürnbergu i Pragu, mi je posebno ostao zabilježen u mentalnoj kronici mog života, jer mi je donio puno poznanstava s ljudima iz cijele Europe, i s nekim od njih sam još i danas u kontaktu. Ovo putovanje, kao i putovanje u Bruxelles povodom seminara o međureligijskom dijalogu 2017. godine, mi je, osim posjeta nekim od najciviliziranijih i, što je u današnje vrijeme puno važnije, najnormalnijih društava Europe, koja bi nam po uređenosti mogla biti uzorom, proširila vidike u smislu spoznaja o različitim kulturama, običajima, civilizacijskim, političkim i društvenim dostignućima putem razgovora s ljudima, koje sam tamo upoznao, što me dodatno utvrdilo u mom uvjerenju da svaki razgovor, svakog čovjeka gledam kao potencijal da naučim nešto novo, da oplemenim svoje iskustvo novom spoznajom i, vjerojatno najvažnije, da dobijem uvid u drugačiju perspektivu, novi kut gledanja dotad nepoznat, a iz kojeg se puno bolje i puno šire vidi. Fascinantno je koliko je enormno više stvari koje nas povezuju nego po kojima se razlikujemo, i upravo je fantastično koliko možemo biti ujedinjeni u različitosti. Pritom bih, svakako, neizostavno i posebno morao izdvojiti Prag, koji mi se duboko urezao u pamćenje i naprosto me oduševio svojom veličanstvenošću, velebnošću, povijesnošću, nepreglednim znamenitostima i činjenicom da odiše duhom slavenstva u pozitivnom smislu iz svake svoje pore, svakog spomenika, svakog arhitektonskog čuda, kojim obiluje, svake uličice i smatram da u potpunosti opravdava slavnu titulu i krunu najljepšeg grada u Europi.
Naravno, još bih istaknuo i posjetu Grčkoj, kolijevci civilizacije, koja je bila najstudioznije i najekspeditivnije putovanje, na kojem sam bio, a začuđujuće kako je naše društvo u određenim pogledima i rezonima još uvijek na puno nižim granama nego što je grčko bilo još u povojima civilizacije. A uvijek mi je drago malo „prošetati“ i po našim prostorima: Zagreb, Ljubljana, Skopje…”
Visoko.co.ba: Svaki čovjek ima neostvarene ciljeve pa nam Vi recite svoje za 2020-tu godinu.
“Poprilično sam zadovoljan sa svojim personalnim, intelektualnim i profesionalnim dostignućima dosada. Sreća je da u segmentu stjecanja novih znanja i spoznaja posao nikad nije okončan, uvijek ostaje otvoren određeni prostor za napredak u svakom smjeru, jer to i jest smisao postajanja boljom verzijom sebe. U tom kontekstu, u 2020. godini ću nastojati usmjeriti svoje napore u tom smjeru, a ciljevi su poprilično apstraktna i fluidna kategorija, čak nama često nerazumljiva, jer naprosto ne znamo što uopće možemo očekivati. To su neki neistraženi horizonti. Čovjek je sretniji i zadovoljniji i može više ostvariti, kad sebi postavlja neke mini-ciljeve i ostvaruje ih mikroskopski postupno, korak po korak, vodeći se prvenstveno svojim razumom, u što ubrajam i znanje, integritetom i karakterom, a u konačnici shvati da je, zapravo, postupno ostvarujući svoje mini-ciljeve , nesvjesno ostvario neki veći cilj i postignuće, o kojem nije ni razmišljao. Kad pogleda unatrag u retrovizoru svog života, shvati da su neki prethodni događaji, odluke i životni elementi, koji su se činili neznatnim, bili prekretnice, izrazito značajni i presudni za daljnji tijek događaja u njegovom životu.
U 2020. godini ću nastojati otkriti neki novi cilj, i tek ga onda nastojati ostvariti, pokušat ću postati i biti bolja verzija sebe, u svakom smislu, unapređivati svoje znanje i učvršćivati svoj karakter ali i, koliko god to pretenciozno zvučalo, pokušati biti manji perfekcionist. Volio bih se detaljnije posvetiti istraživačkom radu u ekonomiji i mogućnošću pronalaska i istraživanja nekih novih ekonomskih politika, a ostavljam otvorenom i mogućnost nekih novih suradnji. U fokusu interesa ću nastojati zadržati javne financije i makroekonomsku politiku. U životu sam nepopravljivi optimist, stoga sam siguran da je i ova godina još neispisana knjiga prepuna novih mogućnosti i da sudbina, tj. Božja providnost spremaju neke nove horizonte i izazove. Novi neistraženi horizonti su već tu, polako se naziru i vjerujem da je pogled odličan, samo ih treba otkriti, a mini-ciljevi su nam putokazi prema tim horizontima. Nastojat ću ih pratiti, pa ćemo vidjeti kamo će me odvesti.”
Visoko.co.ba: Da li postoji stvar koju ste učinili i zbog koje se kajete?
“Svatko ima pravo na greške i propuste, jer, ako ih ne činimo, znači da ne dobivamo priliku učiti iz grešaka i razvijati se. Pod uvjetom, naravno, da uvidimo svoje greške i da ih više ne ponovimo. Jedna od najvećih istina, koju nas iskustvo uči jeste da nema nepogrešivosti i svakodnevno činimo greške, ali sposobnost učenja iz vlastitih grešaka i neponavljanje tih grešaka je karakteristika profesionalne zrelosti i mudrosti, pa, ako hoćete, i integriteta i karaktera. Ukoliko su argumenti jaki, spreman sam priznati da neki moji stavovi možda i nisu bili uvijek najispravniji, te ih promijeniti, ali samo ako ti protuargumenti imaju čvrsto uporište u zdravom razumu.
Ono što sam se u svakoj situaciji i u svakom izazovu trudio jeste postupiti najbolje što mogu sukladno datim okolnostima i mojoj najboljoj prosudbi, i u dobroj vjeri. Odluka donesena u određenom trenutku zasnovana je na analitički razmotrenoj širokoj paleti različitih okolnosti i informacija i znanja, kojima raspolažem u tom trenutku, kao i određenog karaktera i vrijednosnog sustava, koji mi je usađen i koji poštujem, što znači da nastojim svojim postupcima i odlukama ne ugroziti svoj integritet, ali ni integritet drugih. Zato uvijek tvrdim da odluke ne donosimo mi, nego su one naprosto rezultat okolnosti i različitih faktora, nad kojima imamo samo privid utjecaja i stoga u određenom trenutku i nije postojala nikakva mogućnost da donesemo odluku drugačiju od one, koju smo donijeli. Naprosto, okolnosti se poslože tako da alternativa u tom trenutku donošenja odluke nikako ne bi bila adekvatna. Okolnosti se same poslože u određeni raspored i, de facto, ostavljeno nam je da donesemo samo jednu moguću odluku primjerenu tim okolnostima. Zato mislim da ne postoje dobre i loše, ispravne i neispravne odluke, nego, uz raspoložive informacije i date okolnosti, samo jedine moguće odluke. Sve ostalo spada u područje špekulacija i hipotetike tipa „što bi bilo, kad bi bilo“.
Kažem, smatram da sam donio jedine moguće odluke, da sam uvijek postupio onako kako sam smatrao da je najbolje i najoportunije, sukladno zdravom razumu i u dobroj nadi, još boljoj vjeri i u najboljoj namjeri. Ispostavilo se da me taj moj instinkt i pristup bar dosad nije prevario. Čak i neke odluke, oko kojih sam u početku bio poprilično skeptičan i ne sasvim siguran, poput odabira odsjeka na II. godini fakulteta, kada sam se dvoumio koji od 2 ponuđena odsjeka odabrati, poslije su se ispostavile kao sasvim pogođene i odlične. I onda shvatim da, u suštini, i nije bilo alternative. Vjerojatno sam ponekad i činio neke greške u koracima, ali iz ove sad perspektive mogu reći da sam u ključnim, prekretnim stvarima, kako se poslije ispostavilo, dobro prosudio i ne bih, u principu, ništa mijenjao.
Pogreške se naprosto događaju, one su dio naše svakodnevnice, griješiti je ljudski i smatram da je besmisleno kajati se, ukoliko nismo spremni izvući lekcije i pouke iz svojih prethodnih grešaka i nastojati ne ponoviti ih ubuduće. Naravno, najlakše bi bilo učiti na tuđim greškama, ali iz vlastitih izvučemo bolje lekcije, jer nas više koštaju.”
Visoko.co.ba: Kako uspješni ljudi imaju i pozitivna i negativna iskustva možete li nam reći po jedno Vaše.
“Da parafraziram jednu izreku: život je mješavina pozitivnih i negativnih iskustava. Pozitivna iskustva ne mogu ublažiti negativna iskustva, ali vrijedi i obrnuto: negativna iskustva ne mogu poništiti negativna iskustva i umanjiti njihovu važnost.
Što se tiče pozitivnih iskustava, prvo bih naglasio da svakog čovjeka gledam kao potencijal da spoznam i naučim nešto novo i uvjerim se u bogatstvo dobrote ljudi i u tom smislu se svaki put iznova pozitivno iznenadim brojem normalnih, pozitivnih i kvalitetnih ljudi, koje stalno susrećem, koji su prodefilirali kroz moj život i koji mi dodatno ulijevaju nadu u postojanje i zastupljenost u našem društvu ljudskosti, karaktera, znanja, izuzetnog korištenja zdravog razuma i civiliziranog načina razmišljanja kao univerzalnih ljudskih vrijednosti, što, svakako, svjedoči mogućnošću pozitivnih promjena, samo ukoliko se uspiju afirmirati i mobilizirati te vrijednosti.
Nažalost, nasuprot tomu, imao sam prilike svjedočiti i drugoj, negativnoj, mračnijoj strani našeg društva, koja ne preovladava, nego jednostavno ima više prilika izaći na vidjelo i manifestirati se na najgori mogući način, a to je davanje neosnovane prednosti podobnosti umjesto sposobnosti. Ta moja negativna iskustva suočavanja s mračnjacima, koje ljude ne valoriziraju i ne honoriraju temeljem objektivnih kriterija vrijednosti, njihovog znanja, truda, rezultata, sposobnosti, karakternosti, zasluga i integriteta nego na temelju podobnosti, poslušnosti, materijalnog statusa ili bilo kakve druge neosnovane prednosti previše su učestala pojava u našem društvu i dodatno su me učvrstila u mom opredjeljenju suprotstavljanja takvim praksama, koje, između ostalog, i računaju na neinformiranost i nekritičko razmišljanje kao na svoja pogonska goriva, koji su im jamac dominacije. Taj problem favoriziranja kriterija podobnosti umjesto sposobnosti, činjenice da mnogi dobivaju puno manje nego što zaslužuju, dok drugi neopravdano dobivaju bezobrazno više nego što zaslužuju i što im pripada, nepopravljivi refleks uzimanja nezasluženog, ta neopravdana privilegiranost i nepravda postaju kapilarne pojave u našem društvu, virus u krvotoku društvenog organizma, koji je opravdano izvor frustracije poštenih i sposobnih pojedinaca. Mene osobno najviše frustrira nepravda.
Na ovom primjeru suprostavljanja svojih pozitivnih i negativnih iskustava ukazujem da upravo zato moramo inzistirati na afirmaciji i promociji znanja, karaktera, pravednosti, integriteta i, najvažnije, zdravog razuma kao elementarnih vrijednosti i sredstava svjetla, kojima je neophodno boriti se protiv mraka neznanja, neinformiranosti i primitivizma, te osvijetliti i prosvijetliti društvo, upravo kako bi ti sposobni i kvalitetni pojedinci, iza kojih stoji znanje i trud i koji su nositelji pozitivnih i normalnih vrijednosti, izašli na vidjelo. Dok se ne izborimo da ih osvijetlimo, ti civilizirani i sposobni ljudi će ostati u mraku. Zdrav razum ili kritična slobodna misao, neosporna i neotuđiva, koja proizlazi iz kombinacije znanja i karaktera, najjače je svjetlo za osvjetljavanje tog mraka i najjače sredstvo, koje čovjek posjeduje i koje osigurava opstanak društva uvijek i svugdje. Znanje, karakter i sposobnost razmišljanja nam nitko nikad ne može oduzeti. Oni su najjača brana toj rastućoj poplavi neznanja, primitivizma i neinformiranosti, što pokazuje i poznata Kantova krilatica: Sapere aude!- Usudi se znati!, ili, kako se često interpretira, Usudi se služiti vlastitim razumom!”
Visoko.co.ba: Da li je teško uskladiti poslovni i privatni život u Vašem slučaju?
“Svakako da nije jednostavno, pogotovo u današnjoj izrazito hektičnoj i dinamičnoj svakodnevnici, kada su ljudi uvijek preokupirani nekim obvezama, uklopiti sve te obveze u ograničenih nekih 16 aktivnih sati izvršiti takvu vrstu usklađivanja, ali u životu se nekako prirodno uspostavi balans između poslovnog i privatnog, ovisno o svačijim motivima, afinitetima i preferencijama, iako se u pojedinim zanimanjima modernog tipa to razgraničenje čak i gubi ili bar postaje manje evidentno. Ukoliko mi znamo svoje prioritete, sve „sjedne“ na svoje mjesto- da parafraziram Tolstoja u Ani Karenjini: „sve će se urediti“. Osobno sam pobornik principa 8-8-8, koji i sam nastojim maksimalno prakticirati: dan od 24 sata je potrebno rasporediti u 8 sati rada, 8 sati odmora, u što se ubrajaju i sve slobodne aktivnosti, te 8 sati sna. Sve ostalo koketira s preforsiranjem i zadiranjem u osobne slobode, tj. kršenjem prava uposlenika kao osoba i predstavlja svojevrsni udar na ljudsko dostojanstvo. Smatram da se uvijek može i mora pronaći vrijeme za odmor- uostalom, najbolje ideje se rađaju kada je mozak odmoran i opušten, a i produktivnost je na puno većoj razini nakon opuštanja.
Smatram da je ključ u usputnom i prilagodljivom, ali i sustavnom planiranju, te kvalitetnoj raspodjeli vremena sukladno prioritetima i osobnim preferencijama i sklonostima. Svaku obvezu i aktivnost je ključno početi pripremati blagovremeno, kako bi se izbjegao bespotrebni stres svojstven kampanjskom obavljanju aktivnosti. Nekad je zdrava doza dinamike i pozitivnog adrenalina poželjna u smislu pokušaja postavljanja izazova samome sebi i konkurencije samome sebi, što, svakako, u granicama racionalnosti, doprinosi izgradnji mogućnosti, karaktera i postajanja boljom verzijom sebe.”
Visoko.co.ba: Šta je to što Vas opušta odnosno odmara od silnih obaveza?
“Moram istaknuti da jako cijenim svoje slobodno vrijeme i, kad god mogu, trudim se koristiti ga što je kvalitetnije i produktivnije moguće, a pod tim podrazumijevam razvoj različitih socijalno-intelektualnih koncepcija. Uvijek sam raspoložen za kavu s prijateljima, s kojima se često upuštam u duboke razgovore i na tim susretima se, uz naše standardne šale, vrlo često zametne i neka ozbiljnija konstruktivna diskusija, u kojoj svi saznamo nešto novo, s obzirom da se uvijek družim i provodim vrijeme s intelektualno i karakterno vrlo izgrađenim ljudima, s kojima istinski uživam u razgovorima, od kojih se može izuzetno mnogo naučiti i s kojima dijelim isti sustav vrijednosti, tako da se stalno međusobno podupiremo i razgovorom dolazimo do konstruktivnih zaključaka i spoznaja.
Kvalitetna razmjena mišljenja, ideja i iskustava je, svakako, uvijek dobrodošao intelektualni i društveni stimulans, a u svojim prijateljima nalazim fantastične sugovornike. Inače, razgovori su mostovi između ljudi, ispod kojih teku rijeke prijateljstva. Također, često volim uzeti gitaru i zasvirati onako za dušu. Osim toga, s obzirom da sam kronični pasionirani čitač, puno vremena provodim istražujući i čitajući knjige, posebno kultna i klasična djela svjetske književnosti, jer knjige imaju tu opojnu moć da nas dislociraju u alternativni paralelni svijet ideja, koji nam dodatno otvara um i vidike. Istinski uživam u dobroj i kvalitetnoj knjizi, nakon koje mi ostanu urezane određene ideje i promišljanja, što smatram svojevrsnom intelektualnom izgradnjom, nakon čega smišljam način kako implementirati te ideje u realnosti, u praksi. Nastojim pronaći naizgled diskretnu, ali, zapravo, vrlo konkretnu sponu između filozofije i ekonomije, a ona je često postojanija nego što se misli. Ekonomija je čista filozofija.”
Visoko.co.ba: Da li je istina da Vas vaš fakultet nije želio za asistenta?
“A što drugo zaključiti, ako su me određene interesne strukture s Ekonomskog fakulteta u Sarajevu propustile nekoliko godina zaredom kao najboljeg studenta s najvišim prosjekom i jedinu Zlatnu značku UNSA delegirati za nagradu Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke za studente s najvišim prosjekom ocjena, iako sam ispunjavao kriterije? Nekoliko godina su delegirani studenti, koji su imali niži prosjek ocjena nego što sam ja imao, iako sam bio najbolji student na fakuletu, s najvišim prosjekom ocjena, a eliminatorni kriterij na natječaju je upravo i bio najviši prosjek ocjena fakulteta. Sapienti sat- Pametnom dosta.
Naravno, nisam sklon prejudicirati i donositi nepromišljene i neosnovane zaključke, te upirati prstom i u koga, jer natječaj za asistenta nije nikad bio ni objavljen, ali vrlo je značajno i indikativno da kao dvostruki student generacije EFSA i Zlatna značka Univerziteta dosad nisam dobio nikakav poziv niti signale, koji bi sugerirali da donositelji odluka na mom fakultetu iskazuju interes za nastavkom suradnje sa mnom. Moguće je da fakultet jednostavno nema takvu praksu zadržavanja i angažiranja svojih najboljih studenata. Od značajnog broja izrazito kvalitetnih profesora na svom fakultetu sam dobio vrlo jasne signale i indicije, da bi željeli nastaviti suradnju, ali, nažalost, oni ne donose odluke. Istaknuo bih da sam tijekom cijelog procesa studiranja imao izrazito korektan i profesionalan odnos s izvrsnim i kvalitetnim profesorima Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, koji su mi predavali i kojima EFSA obiluje i sa svima njima sam i dan danas u odličnim odnosima. Većina njih, međutim, nije na fakultetu na pozicijama, s kojih se donose ključne odluke.
Ne moram ni spominjati koliko je ova cijela specifična situacija ostavila gorak okus i ne mogu se oteti dojmu da je cijeli slučaj poprilično neobično intoniran.”
Visoko.co.ba: Nešto što niste uradili, a trebali ste?
“Kompleksno je, ali ponekad i vrlo zanimljivo razmišljati u terminima hipotetike i kondicionala –„što bi bilo, kad bi bilo“. Smatram da je jedna od karakteristika zrelosti i elementarnih preduvjeta napretka, također, osim priznavanja i identifikacije grešaka, i priznavanje određenih propusta. Međutim, uvijek sam nastojao donositi odluke, zaključke i stavove zasnovane na snazi racionalnih argumenata, dubokih i analitičnih promišljanja i, u konačnici, sukladno zdravom razumu i u dobroj vjeri. Stoga, uvijek sam vjerovao zdravom razumu i svom instinktu i sve ono što sam smatrao i vjerovao da je najbolje i najpogodnije uraditi, to sam dosad i uradio.”
Visoko.co.ba: Najveća neostvarena želja?
“Jedna od najvećih želja mi je svojim znanjem doprinijeti poboljšanju života ljudima ili, jednostavnije, donijeti osmijeh na lice što većem broju ljudi, osmijeh i život svojstven čovjeku i dostojan čovjeka i da me na toj životnoj odiseji vodi bistar um i zdrav razum, hladna glava, žar u srcu, čist obraz i čiste ruke, olovan karakter i čelična odlučnost i da jednostavno ne ugrozim i izgubim sebe, svoj integritet. Koliko će ta želja biti ostvarena ili neostvarena, najvećim dijelom će ovisiti o meni. Na tom fonu, jedna od mojih dražih izreka kojom bih zaključio i koju nastojim maksimalno i živjeti, je: „Pazi što misliš, jer tvoje misli postaju tvoje riječi- tvoje riječi postaju tvoja djela- tvoja djela postaju tvoje navike- tvoje navike postaju tvoj karakter, a tvoj karakter postaje tvoja sudbina!.“”
*Tekst autorice Ajle Čaušević nastao je u okviru projekta “Omladinski novinari na putu ka profesionalnoj karijeri”, koji zajednički realiziraju Udruženje za socijalni, kulturni i kreativni razvoj “Zora” iz Zenice i redakcija portala Visoko.co.ba.
Projekt je podržan od USAID-ovog Programa za osnaživanje nezavisnih medija (IMEP), a kojeg implementiraju Centar za promociju civilnog društva (CPCD) i Otvorena mreža.
Visocani.ba/Visoko.co.ba/Ajla Čaušević
