Svake večeri sam uživao u samoći… Samoća me je ispunjavala i davala mi je novi život… Taj hladni sobičak sa jednim prozorom iz kojeg je zjapila hladnoća je bio moj univerzum… Sa pogledom na jezero.
Posmatrao sam pun Mjesec koji je plovio vaseljenom i sastajao se sa svojim odrazom, svojim drugim “ja”, u jezeru. Bili su predivan par… Toliko predivan da sam postajao ljubomoran na njih… Nebeski Mjesec mi se kiselo kezio. Provocirao me je, dok ga je vodeni kopirao. Počeo sam da ih mrzim… Toliko, da sam imao želju da ih ubijem, pogubim, razdvojim! Bili su odvratni! Nepodnošljivi! Otvorio sam prozor i vazdušni prsti su me počeli gurati dok su mi se dva Mjeseca podrugljivo podsmijavala. Sa svojim žutim zracima su me štipali po obrazima što me je još više razljutilo! Svi su bili protiv mene…
Osjećao sam svježinu koja mi je ispunjavala pluća kao hladna voda čašu, dok mi se bijeli pamučni ogrtač vihorio u pravcu šamaranja vjetrovih šaka. Posmatrao sam oblake koji su zaklanjali Mjesec. Kretali su se graciozno, elegantno. Zavidio sam i njima… Zašto i oni mogu da se kližu nebeskim svodom kao i Mjesec? Želio sam da se kupam u mjesečini… Posmatrao sam šumu u daljini… Uživao sam slušajući milozvučni šum lišća u krošnji. Zatvorio sam oči i duboko udahnuo bistrinu, hladnoću, samoću… Dok sam posmatrao migoljenje jezera, vodeni Mjesec se uznemirio… Iz njega je počelo nešto da izranja…
To je bila nekakva crna silueta, koja je ludim očima zurila u mene… Lice joj je bilo unakaženo, deformisano… ali je ličila na mene! Prepoznao sam crte lice! Zapravo… to sam i bio ja… ili dio mene od kojeg sam bježao. Silueta se iskezila, otkrivajući redove crnih zuba koji su me vukli ka sebi. Znao sam da će moja istina isploviti i da ću joj služiti… Skočio sam kroz prozor, u jezero, u zagrljaj… Ja i ja smo potonuli… Nestali… Ko sam ja bio? Šta sam radio?
