Moja kuća je bila sagrađena na sunčanoj strani djetinjstva.
Put do nje popločan je snovima. Razlikovala se od drugih. Imala je samo jedan nivo i par ugodnih stepenica na ulazu ukrašeno rukohvatom od kovanog željeza.
Pored uobičajenih prostorija koje su bile velike, posjedovala je jednu koja je služila za poslijepodnevni odmor. Bijeli zidovi, police sa knjigama i pod prozorom veliki pisači stol, kanape i dvije male fotelje presvučene ljubičastim plišem.
Voljela sam osjetiti miris jorgovana kada bih otvorila prozor, a sa gramofona bi se oglašavao glas omiljenog pjevača:
Pogledom me miluješ
Ko da me dodiruješ
I svaki put kao da je prvi
Ja stalno mislim nestaće
Iz čistog mira prestaćeš
Al požuda ne prestaje
Ti si mi u krvi.
On je znao da sam prestala da pišem u tom trenutku. U moju sobu ulazio ie. Mirisala je topla kafa koju je On spremao s ljubavlju. Voljela sam trenutak kada bi svojom pojavom ispuno prostor u kojem je do prije nekoliko trenutaka obitavala tišina.
Pisanje je trenutak kada bih odlazila iz stvarno svijeta. Muzika je bila nešto što me u njega vraćalo, a On je neko ko taj svijet čini ljepšim i izdrživljijim za život.
Dok smo pili kafu pričala sam mu po zna koji put kako je Zdravko Čolić na početku svoje karijere bio čest gost u Visokom. U Kožarsko Tekstilnom Kombinatu šivali su mu odijela i mantil. Maštala sam noćima kako ću sresti popularnog Čolu.
Voljela sam Njegov osmijeh. Slušao me pažljivo kao da mu sve to pričam prvi put.
Uvijek sam znala čitati pogled. Vidjela sam u njegovim očima obrise tajne.
Dan kada smo se upoznali On i ja obilježavali smo na poseban način. Kupovao mi je ruže i ploče Zdravka Čolića.
Sjetila sam se književne večeri Izeta Sarajlića i izložbe Safeta Zeca.
„Večeras izlazimo“ – rekao je i brzo izašao iz sobe.
Koncert.
Bilo je divno. Mladići su svirali balade, kao one noći kad smo se i upoznali.
Pauza je bila kratka. Obuzimao me neki čudan osjećaj.
Prenuo me vrisak publike.
Na bini se pojavio Zdravko Čolić.
Ljubav je samo riječ
I ništa više
Tajna i strepnje
Su već nešto drugo
Ljubav je samo riječ
Koja se samo tako
Čita i piše….
Nestajala sam. Pokušavala sam da zadržim dah i ne zaplačem.
Nedaleko od mene stajao je jedan i jedini. Sve njegove pjesme znala sam na pamet.
Pjevala sam. Gledao je u mene ili mi se samo činilo.
Zamišljala sam kako ću jedno sve ovo ispričati svojim klincima kad odrastu.
Ali nisam.
Nisam ništa.
Samo se u meni tog 31. decembra pred ponoć probudila djevojčica koja je oduvijek znala sanjati, dok je u Sarajevu pjevao nekim stvarno zaljubljenim mladostima.
Ja još uvijek sanjam svoju ljubav i Zdravka Čolića pored nas, kako pjeva najveće hitove.
Tiha predvečerja ispunjena poezijom i muzikom živim.