Oduvijek sam volio stare fotografije, znate one na kojima se emocije nisu mogle lažirati, na kojima su boje uvijek bile iste, crno-bijele. Te fotografije oslikavale su iskrenost jednog vremena koje su proklinjali oni koji su živjeli u njemu, ne sluteći koliko ćemo mi danas žaliti što nismo bili njihovi saputnici.
Ne tako davno ja sam bio jedan od takvih fotografa, snimao sam tvoje lice svakoga trenutka malim otvorom zjenica što su, poput vrijednog objektiva, sakupljale svaku zraku svjetlosti odbijenu sa bijele površine tvog vrata. Potom bismo te fotografije zajedno, stidljivo razvijali u tamnim komorama naših snova, dok bismo bježali jedno od drugog stideći se da priznamo koliko ljubavi sakrivamo, ne priznajući ni sebi, ni svijetu da se ljubav skrila među naše prste koje je samo potrebno spojiti. Iz takvog spoja uzgajanog na iskrenim poljupcima nastajala bi najljepša romansa, baš kao što i iz spoja zemlje i sjemenke, koja se uzgaja čistom vodom i suncem nastane ruža.
Sakupljao sam svaki komadić fotopapira svojih misli na kojima bi se zažario i najmanji kristal fotona tvog lika, dok bi se svjetlo tvojih tirkiznih očiju prostiralo zvjezdanim stazama mikrokosmosa što sam ga za tebe i sebe skrivao u srcu. Da, tirkiznih sam kazao. Nisi nikada dozvoljavala da ustvrdim kako se ti divni zdenci prelijevaju iz zelenih rijeka u plava mora, da bi se u okeanima tvoje zamišljenosti isprepomiješali do neprepoznatljivosti ovih čistih boja, jer si uvijek željela jednostavno imati boju očiju kao i svi, ne shvatajući svoju unikatnost.
Znao sam kolika je čast biti u mogućnosti promatrati to vrhunsko božije umjetničko djelo, tako prefektno izvajano izvana, a tako nestručno oblikovano iznutra, sa brojnim nepravilnostima koje bi se dale brusiti samo pažnjom i čežnjom što se u meni budila na samo jedan pomene tebe.
Danas nisam ni sjena takvog čovjeka. Nisam naslikao nijednu fotografiju već godinama. Zaboravio sam svaku vještinu koju sam učio promatrajući tebe, emocije su iščezle iz svakog dijela mog bića, a pocijepani su i svi fotopapiri na koje sam u budućnosti trebao da slikam naše zajedničke trenutke. Odlazeći prosula si bocu monotonosti i sivila, čije hemikalije su izjele i sve uspomene brižljivo čuvane i prikupljene na jednom mjestu.
Ne znam više ni tačku, ni slovo, ni atom da priljubim na bilo koji papir ovog svijeta.
Znam reći će mnogi pa što će ti stare, ishabane i progorjele fotografije koje više niko ne želi ni pogledati dok danas oko tebe sijaju razne ljepotice iz čitavih fotoalbuma što su prepuni šarenila i boja, kao da je svaki provučen kroz korijen duge tamo daleko, utapajući u sebe sve nijanse boja i ludila. Ko bi im objašnjavao, ne shvataju, danas je sve baš postalo takvo – šarena igra leptira koja prestaje sa prvim zalaskom sunca i prestaje postojati kao trajna čestica svemira, molekul iz kojeg bi se rađao jedan budući svijet.
A meni, ionako, tebe ne može zamijeniti ništa, ni lažirane emocije, ni otvoren svijet preda mnom, niti sve one koje mi nude da se zajedno s njima utapam u zajedničkim fotografijama što ih nule i jedinice ispisuju po tačkama ekrana, onako kako ko zaželi, bez prepoznatljivih mana aktera. U onim fotografijama okrečenim i osvježenim poput ograde do puta, iako se iza njih krije priča osrednje tarabe sakrivene sa one strane imanja koju niko ne vidi, u onim fotografijama što se troše na svaki momenat, bez štednje filma za kosmički važne događaje smrtnika kao što su rođenja, vjenčanja, ljetovanja i smrti.
Jednostavno, nakon tebe nešto je u meni puklo i ne znam da li će se ikada, u tami koja vlada oko mene, zjenice kao objektiv mog srca otvoriti i propustiti dovoljno svjetla da ispiše neke nove fotone uspomena na kožu.
