Počinjem citatom:”Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku”.
Zašto sam izabrala baš taj citat ako je knjiga mnogo složenija od ovog samog citata? Izabarala sam ga zato što u ovom malenom citatu stoji kompletan opis našeg života. Od onog trenutka kada prvi put udahnemo vazduh i osjetimo život. Osuđeni smo na završetak istog. Koliko god težili biti sretni, zadovoljni i ispunjeni, na kraju se uvijek svede na isto. Kraj.
Pokušavala sam izvući mnogo pouka iz knjige “Derviš i smrt”. Uglavnom zato što zbog toga i čitamo, ali one pouke da se trebamo boriti, nikada ne odustajati i slično. Međutim, kako god vi to shvatali, meni je ova knjiga dala samo jednu pouku, a to je da koliko god se mi borili i pokušavali promijeniti stvari, sudbina će ipak učiniti ono što je započela i ako je pomislila “kraj”, kraj će se i desiti.
Naravno da je tu. Smrt je uvijek tu. Zašto se onda bojimo? Zašto se borimo? Njen skok je brz. Njene kandže oštre i milosne. Šta ona može uzeti od nas, a da već nije njeno? Izmaći se ne možemo. Pobjeći ne možemo. Čega se onda bojimo i zašto bježimo? Samo polahko. Stići će nas. Na kakav god način, ali stići će nas. A sad ću vam ja dati jednu pouku. Ostatak života, ma koliko god da vam ga je ostalo, budite dobri. I poslije te smrti, dobri se pamte, loši zaboravljaju.
Neka ti današnji dan bude bolji od jučerašnjeg i neka ti sutrašnji bude bolji od današnjeg. I tako je našem piscu trebalo 20 godina da piše o smrti svoga brata, jer nije mogao naći prave riječi. Vjerovatno je bio dobar. Budite dobri, umrijet’ ćemo svi. Niko od smrti pobjeći neće. Ali bilo bi dobro kad biste bili na jedan dobar način zapamćeni.Da se i o vama piše. Jer ste bili dobri. O dobrim ljudima se piše. Dobri se pamte, loši zaboravljaju. A smrt je tu. Naravno da je tu. Ona je uvijek tu. Ne bojimo se. Njen skok je brz, njene kandže oštre i milosne. I ona ne može ništa uzeti od nas. Sve je već njeno.
