U bosanskohercegovačkom rukometu nikad nije dosadno, a vrlo rijetko se priča o nekim pozitivnim događanjima. Jedan od takvih vidjeli smo u srijedu, kada je u Coloseumu predstavljen projekat “Nova era bh. rukometa”.
Tvorac ove ideje je Bilal Šuman, novi selektor naše rukometne reprezentacije, koji za cilj ima reorganizaciju kompletnog stanja u državnim reprezentacijama, kao i u samom Savezu.
I dok cijela ta priča sada lijepo izgleda na riječima, trebamo biti strpljivi i sačekati djela. Prva djela su sponzorski ugovori sa danskom kompanijom H20, koja proizvodi sportsku opremu i koja će biti naš dobavljač u naredne četiri godine. Drugi ugovor potpisan je sa danskim Koldingom. Cilj Koldinga je da pomogne RSBiH u afirmaciji mladih rukometaša koji će ići u ovaj slavni klub i njegovu akademiju, kako bi dobili priliku za napredak.
Da, vrlo je jasno da mladi bh. rukometaši nemaju perspektivu u svojoj zemlji, pa će se afirmisati u Danskoj. Nije problem saradnje Koldinga i RSBiH, jer će i jedni i drugi biti na dobitku, a ruku na srce, posebno Kolding, već je problem što mi nemamo uslove i nemamo načina da djeci omogućimo napredak.
Dolazak Šumana zasad se čini kao pozitivan korak naprijed, ali kako to obično biva u našem rukometu, popratno mora biti i bar jedan unazad. Tako se prethodne sedmice digla prašina oko neprijavljivanja mlade reprezentacije (U21) za kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Pričalo se da je Savez zaboravio da ih prijavi, a Oslobođenje je iz svojih izvora saznalo da se radi o nedostatku finansija. I kad god je neki problem u bh. sportu, prvi alibi su finansije. Teško je bilo doprijeti do čelnika i uposlenika Saveza na početku sedmice, kada je trebalo razjasniti kako je moguće da Kosovo, Gruzija, Latvija ili Litvanija, ne potcjenjujući nikoga, igraju kvalifikacije, a BiH ne igra.
Upravo na predstavljanju projekta nove ere bh. rukometa generalni sekretar RSBiH Smajo Karačić generaciju igrača rođenih 1996. i mlađi proglasio je neperspektivnom, pravdajući se da je ta generacija dala samo dva, eventualno tri igrača za A selekciju. Naravno, tu se odmah postavlja pitanje kako je moguće onda da novi selektor Šuman iz te “neperspektivne generacije” na uži spisak A reprezentacije stavi četiri igrača, a na širi osam?
No, kako je kod nas sve moguće, tako su moguća i očekivanja da neka generacija izrodi možda 10 ili 12 igrača, pa da budemo mirni narednih 10 godina i da imamo reprezentaciju za velike domete i medalje na velikim takmičenjima. Ako ćemo realno, iz generacije 1992. godišta sada u reprezentaciji imamo tri igrača, od kojih samo Dejan Malinović igra jednu od ključnih uloga. Generaciji 1994. izgubio se svaki trag, ali za to niko neće odgovarati.
Činjenica jeste da ova mlada reprezentacija (1996. godište) nije napravila rezultat, ali i kako bi napravila kad je u jednoj godini imala dva okupljanja, pa otišla na kvalifikacioni turnir na megdan Bjelorusiji, Norveškoj i Švedskoj, koje minimalno jednom mjesečno imaju pripreme. Ne stavljajući se na bilo čiju stranu, brojke ne lažu, pa su tako Bjelorusi, Norvežani i Šveđani imali minimalno 12 okupljanja, dok su se naši momci okupili dva puta.
Onda dođemo do pitanja: zar nije bajkovito bilo očekivati neki rezultat? Jeste. Bajke u ovoj zemlji i njenom sportu žive već godinama, a mi ih slušamo, gledamo i učestvujemo u njima. Samo problem je što u BiH bajke nemaju sretan kraj, već bolan.
Upravo u trenutku kada se 20-godišnji momci trebaju kroz mladu reprezentaciju nametnuti A selekciji, oni su zaustavljeni. I naravno, ne znaju se krivci. Tačnije, za glavne krivce proglašeni su selektor Jasmin Mrkonja i “neperspektiva”. U najmanju ruku, ovo je i smiješno i žalosno. Autor ovih redova bio je prisutan na svakom okupljanju ove generacije, a to i nije bilo teško, kada ih je bilo malo, a ono što čovjek vidi vlastitim očima, daje najbolju sliku. Uslovi su bili dobri ondje gdje je dobar domaćin, koji da i više od onoga što RSBiH plati. Nisu momci krivi što se nisu okupljali, nisu momci krivi što se okupljaju rijetko pa zaborave sve moguće akcije, nisu ni krivi što im niko nikad nije refundirao troškove dolaska na okupljanja.
Kako već napomenuh, finansije su problem i glavni alibi. No, u tom slučaju ne treba nam reprezentacija, a ni Savez, ako nemamo novca. Ozbiljne države i savezi to drugačije rade, a kod nas se samo kuka i prebacuje krivica. Nije možda ni problem što momci neće igrati kvalifikacije, nego je problem šta će biti sa narednim generacijama!?
Nebrojeno puta na stranicama našeg lista čitali ste o lošoj organizaciji RSBiH, a to nas dovodi do latinske izreke – Piscis primum a capite foetet (Riba najprije smrdi od glave).
Upravo RSBiH, koji je sačinjen od RS Republike Srpske, RS Herceg-Bosne i samog sebe, nema nikakvu budućnost i slobodno kao takav sebi može pripisati epitet neperspektivnog. Jer koliko su ustvari čelnici Saveza, prije svega članovi Predsjedništva, čast pojedincima, učestvovali u radu Saveza? Koliko su novca donijeli za reprezentacije? Koliko su puta gledali omladinske selekcije? Koliko su se puta pojavili na treningu omladinskih selekcija i poželjeli im sreću uoči utakmica?
Dakle, ako je RSBiH odlučio da se odrekne “neperspektivne generacije”, bilo bi dobro i da se neki ljudi odreknu funkcija. I oni koji Rukometnom savezu BiH nisu donijeli ništa, oni koji su tu reda radi, oni koji su to po političkoj liniji, oni koji su tu iz ličnih interesa. Povratak Bilala Šumana i Enida Tahirovića u bh. rukomet dobar je potez, ali jasno je da mora biti prostora i za neke druge ljude, koji su učestvovali u stvaranju reprezentacije, u njenim rezultatima. Možda je vrijeme da se pomenutom dvojcu u vrhu Saveza i reprezentacije pridruže Mehmedalija Mulabdić, Zoran Martinović, Darko Martinović, Vukašin Stojanović i svi oni koji su godinama nosili dres naše nacionalne selekcije i koji su stvorili neko ime u rukometu.
Nova era zvanično je počela predstavljanjem dresova, novih sponzora, a nastavit će se ubrzo kvalifikacijama muške A reprezentacije za Evropsko prvenstvo u Hrvatskoj. I sve to lijepo i krasno izgleda u riječima, no ovdje je problem kako riječi pretvoriti u djela i kako nagovoriti vlastitu državu da se brine o reprezentaciji koja je predstavlja. Očito da dosadašnji način rada nije pio vode kod nadležnih institucija, a početak rada sa novim sponzorima iz drugih država možda animira i domaće sponzore, kao i institucije da počnu raditi u interesu državne reprezentacije, a ne protiv nje.
Kako sada stvari stoje i ruku na srce, u bh. rukometu ništa nije spremno za novu eru osim Bilala Šumana, koji je, da napomenemo, njen glavni pokretač, ali pojedinac teško da može sve sam.
