Zamislite da Westminsterska opatija služi kao pašnjak za ovce, ili da kroz Versajsku palaču prolazi seoski put. Nezamislivo? Pa ipak, upravo to se događa u Milima kod Visokog, mjestu gdje je krunisan najveći bosanski kralj i gdje počivaju njegovi zemni ostaci.
Stojim na mjestu gdje je prije 647 godina i jedan dan krunisan kralj Tvrtko I Kotromanić. Seoski put nalazi se pored ovog nacionalnog spomenika kao ožiljak na licu vremena, a kroz pukotine drevnih zidova ponegdje probija trava – priroda polako preuzima ono što mi odbijamo čuvati.
Piše: Naim Kavazić
Ovdje je nekada ležao kameni lijes prekriven kraljevskim plaštom s grbovima, svjedočeći o veličini srednjovjekovne bosanske države. Jučer, danas ili sutra ovce će pasti travu među ostacima naše historije.
Dok promatram ostatke crkve svetog Nikole, ne mogu a da se ne zapitam: Kako smo došli do toga da mjesto koje svjedoči o našoj državotvornosti tretiramo s takvim nemarom?
Ovo nije samo crkva – ovo je mjesto gdje je Bosna postala kraljevinom, gdje je ban postao kralj, gdje je jedna srednjovjekovna država dosegla svoj zenit.
Tvrtko I, čovjek koji je nosio “sugubi vijenac” – dvostruku krunu Bosne i Srbije – ovdje je primio svoju krunu na Mitrovdan 1377. godine. Pod njegovom vladavinom, Bosna je postala većom nego ikad prije ili poslije, prostirući se na teritorije današnje Srbije, Hrvatske i Crne Gore.
Ironično, danas ne možemo sačuvati ni mjesto gdje je takva Bosna započela.
Arheološko područje Mile / Arnautovići 2003. proglašeno je nacionalnim spomenikom, ali i danas vapi za boljom zaštitom od daljnje devastacije. Nekada nije postojala čak ni oznaka da se radi o krunidbenom mjestu bosanskih vladara – kao da se stidimo vlastite historije.
Visoko, grad koji bi trebao biti ponosan čuvar ovog naslijeđa, kao da okreće glavu. Jedna ulica s kraljevskim imenom jedini je znak sjećanja na vrijeme kada je ovaj kraj bio središte moćne srednjovjekovne države.
Je li moguće da smo toliko zaokupljeni sadašnjošću da ne vidimo kako upravo ta historija može biti temelj naše budućnosti?
Današnje stanje ovog možda i najvažnijeg bh. arheološkog lokaliteta govori više o nama nego o prošlosti. Govori o društvu koje je izgubilo kompas, o državi koja ne prepoznaje vrijednost svojih korijena, o sistemu koji je zakazao u očuvanju vlastite historije. Svaki kamen koji ovdje propada, svaka pukotina u zidovima, svaki korak stoke ili ljudi preko ovog svetog tla je jedna mala izdaja – izdaja naše prošlosti, ali i budućnosti.
Zamislite kako bi izgledalo da je ovo mjesto dostojno uređeno i zaštićeno. Da posjetioci iz cijelog svijeta dolaze vidjeti gdje je krunisan veliki kralj koji je vladao teritorijom većom od mnogih evropskih država tog vremena. Da naša djeca uče o svojoj historiji ne samo iz knjiga, već i kroz živo svjedočanstvo prošlosti. Umjesto toga, imamo “spomenik” koji vapi za pažnjom i zaštitom.
Nada da će se odnos prema ovom mjestu promijeniti tanka je poput jutarnje nedjeljne magle nad našim gradom, ali moramo je održavati. Jer ako zaboravimo odakle dolazimo, kako ćemo znati kamo idemo? Ako ne čuvamo svjedoke svoje državnosti, kako ćemo braniti samo postojanje te države?
Vrijeme je da prestanemo biti pasivni posmatrači propadanja vlastite historije. Vrijeme je da Mili dobiju status koji zaslužuju – ne samo na papiru, već u stvarnosti.
Sve dok stoka slobodno pase po ostacima kraljevske crkve u Milima, ne možemo govoriti o ozbiljnom odnosu prema vlastitoj historiji i državnosti.
Opet da ponovim, krajnje je vrijeme da država, ali i lokalna zajednica, prepoznaju vrijednost ovog lokaliteta. Jer ovo nije samo historijski lokalitet – ovo je mjesto gdje je rođena ideja o Bosni kao kraljevini, mjestu gdje različitosti mogu živjeti zajedno pod jednom krunom.
Piše: Naim Kavazić // Visoko.co.ba
