Vašer u Visokom je jedinstvena manifestacija koja tradicionalno, za sedam dana trajanja, privuče veći broj posjetilaca u naš grad, već sve ostale manifestacije i kvazimanifestacije zajedno. To je jedinstvena prilika kada Visoko može da ukaže gostoprimstvo za sve posjetioce iz okolnih gradova, kao i za naše državljane koji žive i rade u inostranstvu, a koji svoje godišnje odmore prilagođavaju terminu Visočkog ljeta. Svi oni dolaze da vide vašer, ražanj, šarenilo. Da budu ono što jesu.
Međutim, kako koja godina prolazi, emancipacija na baterije stiže i u Visoko, a plasira je lažna gospoda koja se lahko preselila iz šatora u urede, pa od vašera žele da prave nešto što nije, i da od nas, domaćina, naprave nešto što nismo. Prvo su nam ukinuli ražnjeve i šatore, pod krinkom da je to seljakluk. Onda su nam ukinuli binu na Jaliji, pod izgovorom da smeta saobraćaju. Još treba preseliti cijeli vašer na njivu nekog podobnika koji će se tako brzo obogatiti, pod krinkom da štandovi na glavnoj ulici smetaju stanovnicima Poštanske i Čatićke zgrade, pa onda komotno možemo kazati da smo se emancipovali.
Visočki vašer treba da ostane vašer u izvornom obliku. Svi posjetioci koji dođu u Visoko, u stvari dolaze da pojedu janjetinu, možda i malo stariju, treći zubi joj nikli, a rebro kao ruka. Dođu da kupe poneku sitnicu, da čuju autentične, naše zvuke. Dođu da se prisjete nekih, možda boljih vremena. Dođu da se opuste i da makar na trenutak zaborave na brige i obaveze. Ne dolaze posjetioci da bi vidjeli vašer jednoobrazan, šlifovan i po nacrtu nekog iskompleksiranog organizatora. Zar nije lijepo vidjeti sretnu porodicu kako na prostirci, u parku, jede pečenu janjetinu i prerezan paradajz, dok okolo, po parku, trčkaraju djeca, ukapana i umrljana sokom od lubenice ili sladoledom. Istina, to je u posljednje vrijeme rijedak prizor. Sve je manje i djece koja prskaju prolaznike pištoljima na vodu. Prije je to bila svakodnevna pojava. Sada bi djete vjerovatno i fasovalo a roditelj bi završio na sudu. Kolektivna svijest je zagađena a sistem pravi od ljudi ono što nisu.
Građani i gospoda u Visokom su posebna priča. Lažno preziru vašer, zvocaju i jade, a srce im zaigra jedino na zvuke izvorne muzike. Jedne prilike se jedan ugledan i od soja, funkcioner iz čaršije, sa kravatom i kompletnom opremom, zadesio na vašeru koji inače ne voli. Sjedio je na stolici i posmatrao sa prezirom svijet oko sebe. Bio je zadnji dan vašera, Alđun. U određenom trenutku, spontano, na ulicu su izašli harmonikaši iz nekoliko montažnih kafana i počeli da sviraju kolo. Vrlo brzo su se formirali krugovi sa stotinama, hiljadama ljudi. Funkcioner je mirno posmatrao ali mu je srce počelo udarati jako i ubrzano. Bio je u goloj vodi. Prvo je stolica ispod njega sama krenula u kolo. Onda se kravata uspravila. Na kraju, da ne bi umro od infarkta, sam funkcioner je ustao i zaigrao kolo. Osjetio je olakšanje jer više se nije morao kriti. Odbacio je lažne komplekse i lažni prezir prema vašeru. Prvi put poslije dugo vremena je priznao sam sebi da opera ipak nije za njega. Igrao je u kolu dugo, kitio svirače krupnim novčanicama, a kad je došao kući, zaspao je spokojan.
Svi mi koji živimo u Visokom i svi oni koji dođu, u stvari vole vašer, čorijak i šarenilo. To nam je zapisano u genetskom kodu i to se ne može promijeniti. Sve ostalo je emancipacija na baterije i priznavanje da imamo privid atavizma. Ne znamo šta je ni gdje je, al znamo da nam smeta.
Jednom je neko reko dobro: “Znam ja nas, jebo ti nas”.
