Gledajući u jednu livadu danas sjetih se priče svoje mame, ustvari više događaja iz prošlosti…
Gledajući tako jedan dan neku livadu ispriča mi kako su oni kad su bili mladi po cijele dane sjedili na dekama po livadama, igrali karti, čovječe ne ljuti se, zapjevali nešto dok bi lokani gitarista razbacio svoju gitaru.
Helem, gledam i ja tako danas livadu, plast sijena na njoj i neko drvo.
Zamišljam kako bi sad neko od mojih prijatelja reagovao da mu predložim da sjedimo tu, bez interneta i mobitela, čisto da šuplju razbacimo.
Nasmijala sam se sama sebi i kad sam samo pomislila na njihovu reakciju, a baš bih sad voljela na onu livadu, deku ispod sebe, sok u ruku i baciti pogled kud doseže, onako što se kaže… Mozak na pašu.
