Voljeti tebe bilo je kao da ja, neuka za glazbu, sviram harfu prožetu tvojim strunama.
Iako sam nježno prepletala prste sa tankim nitima, glazba koja je nastajala bila je sve, samo ne usklađene note koje sam silno željela proizvesti. Na kraju sam odustala i povukla se iz svijeta nota, ali opet nisam prestala voljeti te. Svaki put kada bih zadržala pogled na tebi, vidjela bih savršenu sklupturu koju je sam Miklanđelo oblikovao, ili još bolje – vidjela sam sliku beskonačne ljepote ograničenu zlatnim ramom. To me je, kao što druge drži vazduh, održavalo na ivici života i nekako čuvalo moje strune da ne popucaju pod pritiskom. U noći sam, pod krinkom tame i uličnih svjetiljki, kupovala od Mjeseca misli o tebi u zamjenu za spavanje. Jer, što bih ja čuvala nečije snove dok spavam, kada mogu čuvati tebe budna?
Kažu mi da, najljepše snove sanjamo budni, rekoh im da, moji snovi su noćne more upakovane u lijepe kutije sa mašnama, od kojih bi na javi i sam Kentaur preblijedio od straha. Ne razumiju me, al’ nisam to ni tražila. I opet kažem, voljeti tebe je bilo lijepo baš kao što je lijepo sve dok čitaš neku knjigu, i ponireš sve dublje u nju dok te bezbroj riječi uvlači u vrtlog tuđih života i sudbina. Lijepo je sve dok ne dođeš do posljednje stranice i ne okreneš zadnji list , i pročitaš zadnji redak i ugledaš tačku koja označava kraj tog jednog života. A onda shvatiš da bi sve to ponovno ispočetka, ali nema smisla jer već znaš svako poglavlje napamet i svaki omiljeni citat, i znaš da će ubrzo doći kraj i to je ono što te na smrt plaši.
No, bilo bi iracionalno misliti kako kraj zaista postoji. To je samo mjesto gdje jedna priča završava…
