Bosna i Hercegovina je Dejtonom određena kao “sui generis” država, čak možda planetarnih razmjera, po svojoj složenoj institucionalnoj strukturi i po svojoj neefikasnosti izvršnih organa vlasti. Zapravo, BiH je klasičan i tipičan primjer nefunkcionalne i razvaljene države u kojoj ne postoji vladavina prava i gdje krucijalni problem predstavljaju etniciteti koji služe kao izvrstan poligon za političku manipulaciju, a funkcionalna je ona država koja može obezbijediti zapošljavanje svojim građanima, koja će svojim građanima obezbijediti uspješnu ekonomiju i solidan obrazovni sistem. Ono što je ključno i što predstavlja historijsku važnost jeste da je Dejton zaustavio sukob u BiH, ali najveća greška Dejtona se ogleda u tome da je nagradio one snage koje su izvršile genocid u Srebrenici. Nama je Dejton donio dva entiteta i složeno ustrojstvo većeg entiteta i odredio nas je kao državu tri konstitutivna naroda i građana. Zatim, predsjednik i potpresjednici RS se biraju neposredno, a u Federaciji se biraju posredno, gdje predsjednik RS odlučuje potpuno samostalno o mnogo značajnim nadležnostima, čak bez obaveze da konsultuje potpresjednike, a predsjednik Federacije, praktično, o svim pitanjima odlučuje uz saglasnost oba potpresjednika.
Zahtjev za simetrična rješenja u oba entiteta u ovom slučaju je potpuno ignorisan. Na takav način je učinjen jedan veliki ustupak RS. Ovim želim argumentovati da smo Dejtonskim sporazumom mnogo više izgubili nego što smo dobili. Sad se postavlja pitanje šta je Dejton dobro donio državi i šta je slovo Dejtona koji mnogi aktuelni političari ne znaju niti žele znati za ovu odredbu koja može ojačati državu i oslabiti entitetsku moć. Ta odredba su dodatne nadležnosti BiH koje su sadržane u članu 3 stav 5. U Ustavu BiH postoje odredbe koje nikad nisu iskorištene, koje su slovo Dejtona, a to su dodatne nadležnosti. U članu 3 stav 1. su sadržane isključive nadležnosti države gdje su taksativno nabrojane, počev od vanjske politike, carinske, monetarne pa do kontrole vazdušnog saobraćaja, a onda je rečeno što ne pripada državi BiH pripada entitetima. Kao što je istaknuto u tekstu, Ustav BiH predviđa i značajne dodatne nadležnosti institucija BiH. To mogu biti sljedeće nadležnosti:
a) u onim pitanjima za koje se entiteti dogovore da ih prenesu u nadležnost institucija BiH,
b) institucije BiH treba,bez odlaganja, da preuzmu nadležnost u stvarima koje su predviđene u aneksima 5 do 8. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH,
c) nadležnosti koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke neovisnosti i međunarodnog subjektiviteta BiH.
d) za vršenje ovih nadležnosti Ustav BiH predviđa mogućnost uspostavljanja dodatnih institucija.
Tako između ostalog, uspostavljene: Državna granična služba, Uprava za veterinarstvo, Uprava za indirektno oporezivanje. Najvažniji dio ove odredbe jeste da će BiH preuzeti sva ona pitanja koja su potrebna radi očuvanja suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke neovisnosti i međunarodnopravnog subjektiviteta BiH. Zaista, imamo značajnu odredbu koju treba iskoristiti, jer pravo vam niko neće dati ako ga ne tražite. Ovu odredbu treba dati na tumačenje, šta je to što je potrebno BiH. Po ovoj odredbi, Visoki predstavnik je krajnji i konačni tumač Dejtonskog mirovnog sporazuma, ima veće ingerencije nego sve ostale političke vlasti. U ovom slučaju, Visoki predstavnik može dati više nadležnosti nego što je imala RBiH i da jednostavno izvrši prenos nadležnosti sa entitetske na državnu razinu. Zato, ovu odredbu treba iskoristiti u pravcu jačanja države i da se entiteti razvlaste odnosno oslabe ili da razbijemo onu političku struju koja smatra da će BiH kao država nestati. Ono što nam je potrebno, jeste pravna država, a suština pravne države je u tome da pravna pravila, sve dok važe, imaju podjednako obavezujuću snagu i za pojedinca i za državu. Državu kao i pojedinca stavljamo pod pravo, pravom ograničavamo državnu vlast i tako dolazimo do cilja da u državi vlada pravo, a ne ljudi. Danas, mi trebamo razdvojiti državu i pravo odnosno njene vlasti staviti i ograničiti pravom. Zatim, u pravnoj državi pojedinac smije raditi sve ono što mu nije zabranjeno, dok državna vlast može raditi samo ono što je pravnim propisom dobila (pravo i dužnost). Čini mi se da je najprikladnije završiti ovaj tekst sa riječima Leona Digija: ,,Bit će sretni naši sinovi, ako budu umjeli bolje nego mi, osloboditi se dogmi i predrasuda“.
