Željna prinove
kidam modre dijelove
sudbine na komade
Vidim ga da priča ali samo čujem
tišinu kako vrišti
Ruke su mi isijavale boju i toplinu
danas samo hladnoću i promrzlinu
Slažem svoje misli kao knjige na polici
Jer da je drugačije pobjegle bi
rastrgale bi se po mom tijelu
ušle u svaku ćeliju i
kapilari bi samo nastavljali da pucaju
Preveliki pritisak mi stvara ovo sve
Nemam pravac, a moram da hodim
put mi je maglovit
Ne vidim svjetlo na kraju tunela
a tako bi htjela
Početnik sam ali ‘pak ne i paćenik
Znam da je loše
Ne znam kome je gore
drugima ili možda meni
U zatvoru vrijeme sporo prolazi
a jedini zatvor sām sama sebi ja
Pokušavam povezati ono što znam
s onim što čujem
Ali opet sve slijepo vjerujem
možda je tako i najbolje
