Borci blokirali saobraćajnice, smrznuo sam se tri sata u Sarajevu k'o pingvin, a idem i slušam ljude koji kukaju na malo zime koju su pretrpjeli danas i gužve koje su prošli ili ne, kukaju, psuju, kunu. Slušam i ne vjerujem. Ljudi koji u većini slučajeva žive prilično solidne živote, ljudi koje kod kuće čeka topla soba, sjede u autu, autobusu, vozu, nije ni važno. Nesvjesni da, vrlo vjerovatno, ne bi na tom mjestu sjedili da neki od tih ljudi, boraca koji su im blokirali život na nekoliko sati nisu blokirali svoje živote na tri godine da bi sačuvali njihove guzice, da bi oni danas imali kakav-takav posao, kuću, porodicu, fakultet. A onda blokirali svoje živote još 20 godina jer njihova djeca nemaju novac, skupe mobitele, fakultete, poslove, normalne živote.
Kukaju, psuju i kunu na ljude koji su im, bukvalno, očuvali živote. Pa se onda čudimo što nam je loše, što nemamo perspektivu, što nam je budućnost zapadnije od granice Hrvatske i Slovenije. Malo ih je koji su se sjetili pružiti podršku tim ljudima, reći mi smo uz vas dok gladni, žedni, iscrpljeni tražite svoja prava mjesecima u šatorskim naseljima, na protestima, bez života, perspektive, ičeg normalnog. A ti sjedi, čekaj, šuti, kukaj, kuni i psuj, nemoj razmišljati, budi budžetsko tele koje nam svima odreda krade život…
