Jesam li to samo ja ili nas ima još koji živimo u snovima pretvarajući se da je stvarnost ta koja ima imaginarno postojanje.
Trudim se oduprijeti savršenim iluzijama u koje moj razum ponire i gubi svaki trag pameti. Od usamljenog sanjara postala sam zarobljenik vlastitog uma. Stvarnost mi se ne želi ukazati pred očima i ja nastavljam da opstajem u svojoj bajci, sabirući ostatke srušenih snova u mozaik nikad preboljene ljubavi.
Tvoja priča i tvoje stranice moga dnevnika, ispisane kosim rukopisom, za mene su poseban vid nadnaravnog i mističnog stvaralaštva. Ti si moj kaleidoskop, moj lijepi oblik koji lomi sunčeve zrake i čini ih ljepšim. Zbog tebe bih izdala svoje snove i odrekla se i ono malo razuma sto imam. Ali, tebi to ne bi ništa značilo. Različiti smo svjetovi i naše stvarnosti nisu iste.
Ni Leonardo ne razumije svoju Mona Lisu, a kamo li ti mene i moja pusta sanjarenja. Tvoja duša ne trazi ludog pjesnika i ti nisi Romeo, a ja ne bih znala biti Julija. Moja duša i dalje luta smaragdovim gorama plačući za suncem koje zalaskom umire.
Nismo toliko slični. Zapravo, mi se ni ne poznajemo. Ti si u vremenu štampaćih mašina, ja sam jos uvijek mastilo u srednjem vijeku…
