Dugo sam razmišljao da li da ovo uopće napišem. Iskreno, prvi put javno pišem o svom angažmanu u gorskom spašavanju. Većinom te stvari zadržavamo za sebe, ali ponekad ih možda treba podijeliti, da bi mogle poslužiti kao primjer drugima. U ovom tekstu nisam bitan “ja”, već moje djelo kao gorskog spasioca, jer bi svaki moj suborac na mom mjestu učinio isto.
Planirao sam dugo uspon na Grossglockner (najviši vrh Austrije, 3798 m.n.v.). Uspio sam organizovati dva slobodna dana na poslu, okupio ekipu i nadali smo se dobrom vremenu. Svako ko planinari “jeftino” zna kako to izgleda, spavanje u šatorima jer nemamo za skupe domove, pite i paštete iz naše Lijepe, i put pod noge.
Prva dva dana pratila nas je kiša i većinu vremena provodimo u šatoru. Dan prije povratka kući otvara se meteorološki prozor i odlučujemo da pokušamo uspon. Ruta kojom planiramo je od parkinga do vrha u jednom danu, što je samo po sebi ekstremno zahtjevno. Pakujemo opremu, ustajemo u 3:00 i krećemo. Do glečera stižemo za 2 sata – izuzetno brzo.
Dok smo prelazili glečer, moj partner ugleda čovjeka kako pada niz greben Grossglocknera. Vidimo skije, pomislimo da se samo prevrnuo i da će ustati. Minuta prolazi za minutom, a on ostaje nepomičan. Sve mi postaje jasno. Dajem znak partnerima da nastave bez mene i da ću ih stići kasnije. Nastavljam da trčim glečerom prema padini ispod zadnjeg doma.
Trčati u derezama uz uspon od oko 400 metara visinske razlike, na preko 3000 metara nadmorske visine, nije mala stvar. Ubrzo do unesrećenog stiže nekoliko planinara iz različitih pravaca. Unesrećeni je u nesvijesti, s očitim frakturama ekstremiteta i znakovima unutrašnjeg krvarenja.
Predstavljam se kao gorski spasilac iz BiH i mole me da preuzmem. Predaju mi telefon – na vezi je doktor iz austrijske Gorske službe spašavanja. Znam šta će me pitati, pa ga unaprijed ispitujem kako bismo se uskladili. Osjetim da mu je drago što postavljam ta “ciljana” pitanja. Vadim jezik unesrećenom, postavljam ga u bočni položaj, osiguravam teren za dolazak helikoptera…
Pet minuta kasnije iznad nas se pojavljuje “mali žuti autobus”. Drugi put u životu helikopter se spušta “na mene”, za mene je to osjećaj koji podigne svaku dlaku na tijelu. Dva iskusna spasioca izlaze i zajedno, za pet minuta, obavljamo posao: vadimo vakuum madrac, stabiliziramo unesrećenog, pakujemo ga i kačimo za vitlo. O njihovoj ekspertizi ne moram ništa govoriti. Helikopter diže unesrećenog dvojicu spasioca, i vozi direktno u bolnicu. Ubrzo dolazi i helikopter alpske policije, koji preuzima partnera unesrećenog i njegovu opremu.
Uzbuđen napuštam lokaciju i pokušavam sustići svoje partnere. Nastavljamo s usponom, ali zbog vremenskog gubitka snijeg postaje mekan i kretanje otežano. Gubimo dosta vremena na dodatno osiguravanje. Stižemo oko 100 metara ispod vrha i donosi se teška, ali ispravna odluka – previše je nesigurno nastaviti. Vraćamo se nazad. Pomalo tužni, ali svjesni da smo tog dana napravili puno više od osvajanja Grossglocknera.
Omer Omerbegović
Registrovani gorski spasilac
Gorska služba spašavanja Federacije BiH
Stanica Zavidovići
