Ja neću da ti budem sud, niti smatram da iko među ljudskim rodom može da ti sudi, ali osjećam potrebu i dužnost da pred tebe postavim ispisane stranice o onome što me se tiče, a tiče se i tebe, kao čovjeka. Neću te osuđivati, niti ti dati pravo da se braniš ili pravdaš. Ti to ni ne možeš učiniti – jer te nema. Ne postojiš. Nisi stvaran. Ti si samo izmišljeni lik Rusije i Dostojevskog, ali čak i tako „nestvaran“ ti imaš moć. Imaš ogromnu moć da potreseš ljudsku svijest, da preispitaš i staviš u iskušenje čitavo ljudsko društvo: rađa li ono čovjeka ili odgaja zločinca!? Šta je od tebe učinilo ljudsko društvo? Negdje duboko u tebi postojao je čovjek, student, oličenje mladosti i ideala. Ugušio ga je niski strop tijesne sobe petrogradske višespratnice. Ugušilo ga je siromaštvo i oni koji su smatrali da je ono grijeh. Borio si se protiv svega toga, ali ne na pravi način.
Htjela bih da ti kažem da nisi upravu kada kažeš da postoje dvije vrste ljudi. Ne postoje. Postoje samo dva puta: biti čovjek ili biti nečovjek. Ti si se odlučio da budeš čovjek, ali u tvojoj podsvijesti su se pomiješali putevi koji do tog čovjeka vode. Kažeš da nisi ubio čovjeka, ubio si princip. Princip se ne ubija. Protiv principa se bori, ali ne krvavim oružjem. Zbog principa se ne postaje ubica! Zbog principa se živi boljim životom. U svijetu i u društvu u kakvog te smjestio Dostojevski, teško je pronaći način da živiš boljim životom, ali nije nemoguće. U tom svijetu, i u ovom u kojem ja živim, postojali su i postoje oni koji ne žele da ti živiš takvim životom. Ne zbog njih, već zbog sebe, ti u tom svijetu ne smiješ postati ubica! Prolivši staričinu krv, ti nisi ubio nju, ubio si sebe, rekao si. Ali si ubio i još jednu nedužnu djevojku, siromašnu i osuđenu na sudbinu sličnu tvojoj. Nepravedno, zar ne? Zbog sebe, ti se nisi smio odati samoći. Ta samoća oduzela ti je pravo da upoznaš ljude koji nisu zli, nisu lihvari, ne čine dobročinstvo samo da bi ga drugi vidjeli i veličali ih. Pobuna ti je oduzela pravo da vidiš da postoji dobro i da si ti sposoban da činiš dobro, te se njime boriš protiv principa! Nisi smio postati ubica! Dat ću sebi za pravo da budem tvoj Mula Ibrahim iz Selimovićeve Tvrđave i kažem ti riječi koje je on uputio Ahmetu Šabi kada je u njemu prepoznao pobunu: „Zašto ne loviš ribu? Izgleda kao velika ludost, što i jest, ali postane najveća strast. I brani čovjeka od drugih ludosti.. Najveća mudrost u životu je da čovjek pronađe pravu ludost. Kažem ti: Lovi ribu, Ahmete Šabo. Usamljenost rađa misao, misao nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu“. Tvoja pobuna je bila opravdana, ali su tvoje misli birale put zla da se bore za dobro. Nisu svi ljudi vaši, tvoje siromaštvo nije grijeh, a tvoja duša nije duša ubice. U njoj još uvijek postoje nada i vjera. Tek su rođene i krhke su, ali kada ojačaju, srušit će tvrđavu oko tebe. Čovjek nije rođen da živi u toj tvrđavi jer tamo, izvan tvrđave postoje sloboda i bolji život. Tamo je ljubav i do nje te vodi Sonja. U Sonji si tražio čovjeka kada ti je zatrebao čovjek. Svako u životu ima svoju Sonju, da ruši naše tvrđave i navodi nas da se ipak odlučimo za ljubav, iako je to „manje istinito i manje vjerovatno, ali je plemenitije i ljepše. Tako sve ima više smisla. I smrt. I život.“ (Meša Selimović: Tvrđava).
Život poslije zločina ne mora nužno biti kazna. Tvoje iskupljenje mogu biti: ljubav & vjera. Raskoljnjikov, želim da ti poželim svu sreću u tvojoj novoj historiji, postupnom preporodu, novom životu.
Ti si prilika da se čovječanstvo iskupi za svoju nečovječnost.
