Sve mi više moj grad postaje tijesan. Osjećam se kao da sam obukla kaput tri broja manji. Sve je manje inividualizma, i različitosti iz kojih se rađa kreativnost. Sve više ljudi (najvjerovatnije iz straha) žele biti i ponašati se kao većina(iako su u svoja četiri zida ono što jesu). Davanje lažne slike o sebi i svijetu u kojem živimo postala je najvažnija je stvar za pojedinca. Pitam se, iz kojih razloga oni kojima je religija (bilo koja) vodilja kroz život, smatraju da su oni patrioti i da jedino oni vole državu u kojoj živimo. Pitam se od kada se patriotizam mjeri ljubavlju prema Turskoj?? Pitam se je li to, stvarno nema mjesta u Visokom za drugačije, za one kojima religija nije jedina odrednica identiteta? Pitam se je li u Visokom ima mjesta za duhovne ljude i one koji imaju drugačije poglede na život? Od devedesetih pa na ovamo, bila sam na različitim konferencijama u Evropi i okruženju, izlagala stručne radove i bila ponosna sto sam Nermina iz BiH jer to je bio moj način da pokažem svoj patritizam. Da i od Švicarske i Hrvatske izabrasmo moja porodica i ja da živimo u BiH i to bi moj patriotizam, ali šta sam ja naspram svih ovih novopečenih “patriota” kojima su draže tuđe države???