Poezija je igra. Ona se odvija u prostoru za igru duha, u svijetu što ga sam duh sam sebi stvara. U njemu pojave imaju drugačije lice nego u »običnom životu«, i povezane su drugim vezama, ne logičkim. Ako zbilju shvatimo kao nešto što je do kraja moguće izraziti i riječima iz trijeznog življenja, tada pjesništvo ni u kojem slučaju nije posve ozbiljno. Ono je onkraj ozbiljnoga, s one iskonske strane na kojoj su dijete, životinja, divljak, i prorok, u polju sna, uzdignuća, opojnosti i smijeha. Da bismo razumjeli pjesništvo, moramo biti kadri obući dušu djeteta kao čarobnu košulju, i mudrost djeteta pretpostaviti mudrosti čovjekovoj.
