Prije nekih sedam godina, pomognut od pet državnih institucija, Zoran E. Bibanović napisao je knjigu Prirodno i kulturno naslijeđe Sarajeva, koja sadrži jako mnogo činjenica o onome što baštini glavni grad Bosne i Hercegovine i njegova okolina.
Ova Bibanovićeva knjiga jedna je od rijetkih, ako ne i jedina, od nezavisnosti Bosne i Hercegovine, u kojoj se govori i o tome da je u Bosni prije osam stoljeća postojao univerzitet, o kojem ne postoji mnogo materijalnih tragova, pa ni onaj o njegovom osnivanju.
Prije 20-ak godina za Oslobođenje je o ovom univerzitetu prvi progovorio prof. dr. Enver Imamović, koji je tada iznio i ideju da se podaci za koje se pouzdano zna da su tačni uzmu kao početne godine djelovanja Univerziteta u Sarajevu.
Te podatke prof. Imamović pronašao je u jednom sudskom protokolu iz jula 1388. godine, u kojem se govorilo o sudu inkvizicije pred kojim je odgovarao Jakob Bek, iz Chierija, gradića jugoistočno od Torina.
Jakob je tada izjavio da je prije desetak godina poslan u mjesto koje se zove Bosna i u kojem vlada gospodar koji se zove ban. U tom mjestu, kako je on dalje naveo, postojao je univerzitet na kojem su predavali profesori “magistri”, piše Al Jazzera.
Zbog te nauke, Jakob je i dospio na optuženičku klupu.
Bibanović navodi: “Optuženi nije stigao do Bosne jer se putem predomislio, ali je izričito naveo imena osoba za koje je sigurno znao da su ondje bili na naukama: ‘Prije 40 godina, otprilike, ondje je bio Rebelator de Balbis iz Chierija, Ivan Naro i Granom Bencije bili su ondje oko 1360. godine, te Bernard Raskerije negdje oko 1380. godine’.”
No, gdje je to mjesto koje se zove Bosna?
Prof. Imamović govorio nam je o tome da su takvo srednjovjekovno naselje historičari locirali u Visočko polje, a naziv se veže za jedan spis iz 1175. godine, pa se smatra da je to i najstariji spomen Bosne. Iako je pod ovim imenom moguće posmatrati i državu, ali i zbir lokaliteta, kao što su Biskupići (ban Kulin tu je podigao crkvu, a natpis s nje danas se nalazi u Zemaljskom muzeju), Mile (danas Arnautovići, gdje je postojala franjevačka crkva, u kojoj su okrunjeni i pokopani vladari tokom 14. i 15. stoljeća), Moštre, Visoki.
To je bilo središte srednjovjekovne Bosne, a o postojanju univerziteta u njemu, ističe prof. Imamović, ali i neki drugi historičari, govore četiri izvora.
Vrlo je jasno zašto nema podataka o tom univerzitetu: zbog vjere bosanske, koju izvan granica ne samo da nisu priznavali nego su je i protjerivali”, smatra prof. Imamović, tvrdeći da bi kopanje prvenstveno po vatikanskim arhivama pokazalo da je godina osnivanja bosanskog univerziteta možda i neka prije 1175.
Zna se da su predavanja na njemu držana i na latinskom zato što su slušaoci itekako imali šta naučiti od bosanskih učitelja.
“Studentima nisu izdavane diplome nego je u ceremonijal promocije uključeno upisivanje u indeks učilišta. Jakob Bek tu knjigu zove Liber de Civitate Dei – zapisao je u opširnijem prilogu Đuro Basler 27. 3. 1971. godine u listu Oslobođenje, str. 6”, navodi Bibanović.
U Moštrima se nalazila i kuća krstjana Bosanske crkve, tu je povremeno bio i kraljev dvor, tu su pisane povelje (naprimjer, povelja kralja Tvrtka I Hrvoju Vukčiću iz 1381. godine).
Nažalost, u Bosni i Hercegovini, u vrhovima njene vlasti prije svega, danas prevladavaju ljudi koji se čak bore protiv postojanja Bosne i Hercegovine. Oni bi da je ukinu, ako ikako može, a kamoli da se brinu o dokazima postojanja srednjovjekovnog univerziteta.
Visoko.co.ba / Izvor: Al Jazeera
