Ja nisam dovoljna velika
da objasnim ti svrhu života.
Niti dovoljno veliki čovjek
da moja djela budu ti trajni uzor.
Nisam ni dovoljno mudra
da objasnim ti sve tvoje tikove,
promjene, životne trikove.
Nisam ni dovoljno sretna,
da obećam ti da sreća je vječna.
Nisam, opet, ni tužna toliko
da kažem da živjeti nema svrhu.
Mnogo štošta ja nisam
… ali zar je tebi bitnije šta ja sam?
Tebi bi trebalo biti bitno:
(naravno, poslije jutranje kafe)
koga danas učiniti sretnim?
Trebalo bi biti bitno:
(naravno, poslije šopinga sa prijateljicama)
je li hladno onima koji nemaju za odjeću?
Kako je onima koji su gladni?
Kako je onima čiji najmiliji stradaju pred očima njihovim,
dok ti lagano toneš u san?
Kako je onima koji su sami?
Onima koji su bolesni?
Onima koji su, u najmanju ruku, nesretno zaljubljeni?
Vjeruj mi,
bitna je boja haljine koju ćeš odjenuti za matursku večer,
i bitno je koju ćeš boju ruža staviti za sljedeće viđenje s njim.
Bitno je kako ćeš je pozvati van
i kako sakriti zaluđenost njom
od svojih prijatelja.
Vjeruj mi,
ima bitnijih stvari.
Vjeruj mi,
da život se ne zaustavlja poslije maturiranja,
poslije noćnog provoda,
poslije prvog poljupca.
Zaustavit će se kad se najmanje nadaš.
Prirodno je da se ne nadamo kraju.
Ipak, nije prirodno da član ovako velike porodice
koja se svemir zove
bude tako prazan i mali.
Nađi težište lopti.
Uspostavi ravnotežu u svemu.
Nek’ ti budu bitne sitnice
koliko i Ajnštajnova teorija relativiteta.
Dakle, podjednako.
Jer, dio si toga.
Recimo, meni je bitno.
Ipak, ja nisam savršena
…ali zar je tebi bitnije šta ja sam?
Bitniji ti je tvoj put do zvijezda.
Ne daj da te ispuni praznina.
Jer, puna čaša vode je teška,
ali od prazne te hvata žeđ.
Od žeđi stradaš. Iznutra ka vani.
Nisi zaslužio da budeš mali.
