Sanjam o tome da se jednog dana probudim u svojoj zemlji čudesa. Kakva god se čuda tamo zbivala, ne mogu biti gora, žalosnija ili u neku ruku smješnija od ovih koja svakodnevno doživljavam.
Prljave ulice, prljavi ljudi na ulicama, prljava duša u ljudima. Zatrovani jezici. Kako da se neiskvaren čovjek nosi s tim? Postoji li ikakav čarobni štapić koji biste mogli da mi posudite? Ikakvu dozu hrabrosti ili izdržljivosti? Jer teško je. Postoji nekoliko tipova ljudi na svijetu. Svi smo mi u fazi kada pokušavamo otkriti otkriti pravoga sebe i upoznati se s njim, zaključiti šta se desilo s onim malim djetetom kojem je najveća briga bio grašak za ručak.
U šta smo se pretvorili? Šta nam se to desilo? Hoćemo li uspjeti pobijediti u najtežoj borbi, borbi sa samim sobom? Teško mi je govoriti o tome jer tip sam osobe koja voli da ima sve pod kontrolom i u svojim rukama. A ovo ne mogu! Izmiče i izmiče, otima se i nikako da ga dohvatim. Možete me poistovijetiti sa Tantalom i njegovim mukama. Nismo daleko.
No, bez obzira na sve, ne prestajem misliti da mi to možemo. Treba nam šansa. Svima! Kako dobiti tu mogućnost, mogućnost stvaranja civilizovane ličnosti? Kako steći ono pravo zvanje, zvanje čovjeka, na pravi način, na pošten način? Kako zasjati u obilju mraka, pitam se.
Reći ću vam šta se to zasigurno krije u svakome od nas; krije se velikodušnost, strah od neprihvatljivosti, čežnja da osjetimo sreću u grudima, sjena sudbine i pomrčina prošlosti. Krije se čežnja za jednom krijesnicom koja će nam osvijetliti put. Svačija svijetli drugačije. Dopustite im da oboje vaš život raznim bojama uprkos tome što je počelo da nas guta sivilo. Koristite se perom, knjigom ili kistom. Mislite li da je smisao života samo gaziti pohabanom zemljom? Ako mene pitate, nije. No ne morate se složiti sa mnom.
To je samo moje mišljenje, moje vrijeme, moja planeta.
