Pišem. Pišem jer imam veliku potrebu za tim. Imam potrebu priznati nešto. Naime, tražila sam. Dugo vremena tražila sam ja ljubav svog života.
Lutala sam danima, mjesecima pa i godinama da bih pronašla svog životnog saputnika. I nakon toliko vremena. Nakon toliko neuspješnih ljubavi, došla je prava. Došao je on. Moj princ. Moj heroj. Na prvu mi je bilo nezamislivo pomislit na uspješnu vezu. Na uspješnu ljubav. Ali…
Vrijeme je učinilo svoje. Borili smo se. Ja za njega. On za mene. MI – ZA LJUBAV !
I znate šta? Uspjeli smo !
Nakon stotine padova, ustajali smo.
Nakon stotine prepreka, nastavili smo.
I? Pobjeđujemo!
I? Pobjeđivat ćemo!
U njemu sam vidjela nešto posebno. Nešto što u drugima nisam. Osvojio je moje srce. Svaki dan s njim je ispunjen dan, pun sreće i ljubavi.
Osjećam se sigurnom po prvi put u životu. Jednostavno je, vjerovatno jednom u životu se naiđe na takvu osobu. I ta osoba je za cijeli život.
Hvala Tariku koji nas je upoznao.
Mnogi su uz nas i vole nas. Hvala im.
Mnogi našu ljubav mrze. Mnogi nas preziru.
Za njih imam samo jednu poruku:
“IDEMO DALJE SVE DO MEDALJE…”
Hvala ti zvijezdo vodiljo!
Hvala na pruženoj ljubavi!
Volim te!
