Usnih noćas: konjanika dva
sjahaše u mrkim kacigama.
U mraku ržu konji osedlani
i oružje vidim kako sja
ubojnim sjajem povrh griva tamnih.
Zadrhtah. Dragi moj je sanjiv, rekoh.
Daleko je još zimska gora plava,
ne gasnu još ni zvijezde za planinom.
Pustite dragog moga neka spava
obasjan rosnom, zlatnom mjesečinom.
Ja slušah dugo. Sa zamrlih njiva
jedna se ptica ozva, zanesena,
i mrmor bješe prošao kroz šumu.
A dragi moj kraj mene tiho sniva
i mirno je na starinskome drumu.
Usnu i vjetar. Ne čuh više.
Samo noć je hodom nijeme vile
kroz ravnicu koracala pustu.
Pokrih dragog maramom od svile
i ovih ga u svoju kosu gustu.
