Ostalo je nekih devet mjeseci do novih lokalnih izbora u BiH. Vrijeme kada bi svaki iole respektabilan političar već naveliko bio u kampanji, kod nas pojedinci još uvijek spavaju zimski san. Da, januar je. Da, zima je. Ali to se ne bi smijelo aplicirati i na posao političara, posebno ne onoga koji je usko vezan za svoju lokalnu zajednicu. Veza sa lokalnom zajednicom ili kod nas popularno nazvano bazom biračkog tijela se nekako uvijek podgrije kako se približava septembar, početak izborne kampanje. Više nego tužno i jadno. Četiri godine bile i skoro prošle. Šta se konkretno za dobrobit cjelokupne zajednice uradilo? Rijetko šta hvale vrijedno. Koliko se ispunilo predizbornih obećanja? Pa, vjerovatno se na prste jedne ruke mogu nabrojati ako i toliko. I da, uvijek je neko drugi kriv što se nešto bolje nije moglo uraditi.
I dok su u Visokom posljednje četiri godine prošle više u agoniji običnog svijeta, ogromnom razočarenju biračkog tijela (samo slijep ili bezobrazan ne vidi da je tako), putovanjima po Turskoj, uzdizanju sebe u visine i stvaranju svojevrsnog kulta ličnosti, četiri sata leta sa presjedanjem od Visokog se nalazi grad sa populacijom od oko 8 miliona stanovnika, od čega je oko 2 milion ilegalaca, podijeljen na 32 distrikta lokalne samouprave i kao takav uspijeva u nečemu što bi za grad veličine Visokog trebala biti šala. Naime, u distriktu Tower Hamlets u Londonu, nakon što je načelnik došao na vlast sjeo je i pogledao nacionalnu strukturu stanovništva. Taj dio Londona je većinom naseljen ljudima iz drugih dijelova svijeta. Kako bi kao zajednica bolje napredovali, a u dogovoru sa svojim građanima, načelnik je naredio da se svi javni dokumenti kao i zvanični dopisi prevode na 7 jezika najviše zastupljenih manjina u tom dijelu grada. Na taj način ne samo da manjine dobijaju uvid u rad Vijeća distrikta kao i samog načelnika nego im je i time omogućeno da sudjeluju u javnim raspravama i direktnom kreiranju politike svoje zajednice. Istovremeno, drugi distrikt lokalne samouprave u Londonu je nakon razgovora vlasti i biračkog tijela odlučio zadržati engleski kao službeni jezik uz obrazloženje da su se predstavnici manjina izjasnili kako se žele prilagoditi sredini u kojoj žive, pa time i njenom službenom jeziku.
Kada će doći dan da će vladajuća struktura direktno razgovarati sa građanima Visokog? Kada će doći dan kada će glas svakog Visočana biti podjednako važan, svako mišljenje se s uvažavanjem poslušati? Kada će doći dan kada će se građanin Visokog koji nije Bošnjak napokon početi osjećati kao dio već skoro etnički očišćene sredine? Kada će doći dan da će načelnik Općine napokon biti neko kome je stalo do građana a ne samoga sebe? Ne trebam biti Martin Luter King i imati san, jer u gradu kakvo je Visoko skoro svaki san je osuđen na propast. Ne mora se letjeti satima kako bi se stiglo do neke svjetske metropole i vidjelo kako je izvodivo voditi uspješnu lokalnu politiku. Potrebno je otići do Kaknja i vidjeti šta se može uspjeti uraditi za četiri godine i s pravom uzdignute glave hodati gradom.
Ja ću se kroz koju sedmicu vratiti, ostaviti iza sebe zemlju koja je prva na svijetu imala pisani oblik Ustava, ljude koji ne žive u strahu od mogućih terorističkih napada svjesni da se to uvijek može dogoditi i vratiti u sivilo bosansko-hercegovačke svakodnevnice postavši nakon ovog putovanja još više svjesna da sam prije četiri godine izabrala pogrešno.
