“Rođen sam u Goraždu, u toj maloj varošici istočne Bosne kroz koju teče divna i plahovita Drina. Gotovo cijelo svoje djetinjstvo proveo sam na toj rijeci. Drina je za me jedan od najdubljih doživljaja. Zanosila me je kao neko živo, božanstveno biće. Njena bistra čarobna zelena boja, puna sunca, koja mi se tih godina redovno slijevala u dušu svakog ljeta, ispunila me za cijeli život vedrinom, čistotom i nekom čudesnom snagom“ Isak Samokovlija
Bila je to jedna mala varoš na istoku Bosne, zagrljena obalama rijeke Drine. Ta mala varoš imala je svoju dušu, imala je svoje sokake i meraklije, a najvažnije imala je rijeku Drinu. Ona je bila vena naše varoši, bila je sve što je jedno djetinjstvo na obalama trebalo, davala je snagu svim junacima našeg zavičaja. Bila je ogledalo mnogih pisaca, a najljepše ogledalo suncu. Zar se nisam po ko zna koji put uvjerila da na istoku Bosne sunce najljepše sija? A Goražde i Drina na istoku Bosne. Samo u Drini sunce zna svojim sjajem one kamenčiće pretvoriti u smaragde. I tada svaki kamenčić blješti neobičnim sjajem svih nijansi zelenih boja. Drina kao da se poigravala sa obalama malo bi ih milovala, malo bi ih kudila svojim hučanjem. Kao da je bila majka obalama, majka svima nama. Bila je mirna luka splavovima što bi njome plovili. Sjećam se kaldrma stara isprepletena sitnim kamenčićima sa puno ljubavi, ljubav bi se iskrala i iskričavo obasula i svakog slučajnog prolaznika. Očekivala sam taj trenutak, ali nije ga bilo, da li je čarolija nestala ili si jednostavno odlučila da budeš sebična i da je zadržiš za sebe.
Moj dom je rijetko šta moglo promijeniti, ali tek sad vidim da u ovom kraju ništa više nije isto, ni pejzaži, ni ljudi, ni ti moj dome, gdje sam nalazila smiraj, ni ja. Nisam žalila za sitnim novcem za kratku posjetu Goraždu i ljepotici Drini. Dok sam hodala po dugoj kaldrmi, jedino za čime bi se tada okrenula je pređeni put, a ono što bih vidjela bile su rupe na putu koje su kao ožiljak ostavljene na tebi. Na jednom bih koračala po prašini, a šta je prašina nego prošlost po kojoj gazimo iznova i iznova nerado? Čula se neobična tišina, tek poneki cvrkut ptice, rijetko koji automobil bi prošao u velikom vremenskom razmaku.
Zar ne bi bolje zvučalo da ti pričam o sreći, da svi čuju to ili ‘pak ne, sve bi zvučalo kao bajka, a lagala bih kad bih rekla da je kao iz bajke, a bilo je. Nestala je čar dome, ona koja bi me budila svako jutro majčinim glasom, dizala iz tople postelje i slala u obližnju pekaru, nije se osjećao miris toplog peciva iz stare pekare, niti je bilo dugih jutarnjih redova na kisoku. Poslije toliko godina idem ulicom ka domu, ali ne srećem ona poznata nasmijana lica kojima bih udijelila topli osmijeh i poneki kompliment. Na posmatračnici i dalje je živjela ona ista žena, sada već starica, jer prošlo je dosta godina. Pogledavši u njeno lice uvidjeh bore, smežurane usne, a u pokrajku usana ne zapaljenu cigaretu. Kada me ugleda, osmijeh ispegla bore, a tada njene oči zasijaše kao vatra.
Dome zar si jedino tu staricu zadržao tu? Zar ću samo nju da vidim? Gdje su svi? Tada starica ispriča jednu priču , ono što je nekoliko puta bolno odzvnoilo bile su riječi starog pekara koje mi je spomenula kao lekciju: ,, Ako izostaviš samo jedan sastojak ni hljeb nije isti, a kamo li čovjek, ulica ili dom kada odu djeca i zavlada tišina”. Žao mi je dome što se ovo sve ovako završilo i što moram da biram riječi da tebe kako treba opišem. Poželim da krenem dalje par kuća do rodne kasaba, ali brine me šta će me tamo dočekati i to da li će me iko dočekati. Ili ću kao nekad sjesti na stepenice i čekati dok neko ne dođe, i da je sve kao prije dočekala bih to, ali sada znam da bih tu mogla čekati do beskonačnosti, a vrata se ne bi ni centimetar otškrinula. Zato opisat ću tebe u boljem svjetlu onakvim kakav si bio nekad. Kada sam bila školarac i umornim popodnevljem dolazila kući, najviše bih poželjela miris doma, što osjetio bi se odmah na vratim bez suvišnog uzdisanja mogao bi da osjetiš taj miris vanilije. Otvorivši vrata nisam mogla izbjeći maminu dobrodošlicu koja ne bi pristizala sama već sa mnogo pitanja, ne uspjevši odgovoriti na stara pristizala su nova. Obično nakon razgovora raspremila bih odjeću sa sebe, oprala ruke i sjela za trpezu, koja je uvijek bila bogato servirana. Za predjelo tarhana moja omljena, nakon toga serviralo bi se obično neko od mojih omiljenih jela jer mama bi se trudila da udovolji mojim prohtjevima. Nakon ručka prepričavali smo utiske dana, nakon čega bih se povukla u sobi i čitala knjige. U mojoj sobi vladao je određeni sklad stvari, gitara bi obično bila u čošku do vrata, radni stol do kreveta, ormar i ogledalo bili su na odvojenom zidu, sa prozora se pruža pogled na Drinu, često bi noću otvarala prozor slušala šum Drine i cvrkut ptica. Pod prozorom moje sobe bio je drveni šadrvan tu bi nekad sjedilo društvo moga brata uz harmoniku i saz pjevali bi do kasno u noć. Ne bih se bunila na predivne tonove saza uz sevdah i sve opjevane junake Domovine u svakom stihu sevdalinke.
Kroz sevdah izrečen je identitet Bosne, svaki dašak mahale Bosanske, šumor rijeka i dah planina. I ne treba se tu reči mnogo sve je već rečeno, jer moj je dom čak iza svakog ugla lijepe Bosne i još ljepšeg mi Goražda, gdje Drina ljubi nebo, gdje obale spajaju mostovi ljubavi i spajaju se sve vjere i kulture.
