Jesen je, magla, vjetar što mi stalno krivi kišobran, kiša što pada neprestano, kao sumorna svakodnevnica što mi para dušu svojom ispraznošću, uvijek po istom mjestu. Stojim uz prozor u tramvaju, osjeća se težak vonj pokisle odjeće, ljudi oko mene, pritišću me svojim tijelima i bolovima koji im se snažno ocrtavaju na uvehlim licima i očima bez sjaja.
Zbog toga okrećem glavu od njih i rasijano gledam u sive sarajevske zgrade među kojima zabliješti poneki neboder u staklu. Tramvaj je stao na raskrsnici i mnošto oholih pogleda iz luksuznih automobila koji su također morali zaustaviti, uprli su u mene, u nas, radnike i djecu radničku. Ali nije me ta nadmenost mogla povrijediti sve dok jedan od tih polupismenih bandita nije počeo da urla i maše svojom manikirskom rukom pored glave mališana koji mu je pokušao obrisati staklo. Dječak, očito naviknut na gruba odbijanja, sklonio se na trotoar, ponosno buljeći u prljavi prozor crnog hamera. U drhtavoj ruci tresla se flašica sa vodom, dok je kiša natapala već vlažnu i uz tijelo priljepljenu majicu, čekao je sljedeće zaustavljanje automobila, a nas tramvaj je krenuo dalje…
I svijet ide dalje, kiše prestanu, tužni trenuci i bolna sjećanja se zaborave, bez pomisli da se u istom trenutku svakog našeg zaborava rađa nova bol na drugoj strani Zemlje ili pak u zgradi pored koje upravo prolazim. Sretni svom zaboravu ne vidimo najveće bitke duha u očima prolaznika, patnji kojima zaborav nije donio olakšanje.
A kakvo olakšanje, uopće može postojati poslije mnoštva ožiljaka i nikad nezaliječenih rana?! Bez nastojanja da nadmašim Mura, hoću li ipak biti osuđena da se popnem na zid srama zbog svoje naivne želje da živim u svijetu bez boli, bez teških uspomena koje sačinjavaju gotovo u potpunosti, živote svih nas??!!
Ili mogu samo da plačem nad sudbinama tih nevinih bića koje i bez ijednog grijeha ispaštaju grijehe cijelog svijeta ! Možda je doista naivno tražiti svijet koji nevinog neće osuditi, neće izgladnjavati i ubijati, smijući se pritom svom razborničkom činu, tražiti da ljudi prosto budu dobri, a kad ipak pogriješe da traže oproštaj, koji će uz prijateljsko rukovanje lahko donijeti zaborav ili utjehu; tražiti da svijet u kojem su ljubav i pravednost najveće vrijednosti..
Da, sve je to ironija, eutopijski svijet jednog srca kojeg je povrijedila slika pokislog dječaka, bolnog i napuštenog.
Priznajem.. ali je se ne odričem, jer u kojim drugim nadama će se utopiti sva bol moje duše…