Nekategorisano

Svijet kakav želim

Jesen je, magla, vjetar što mi stalno krivi kišobran, kiša što pada neprestano, kao sumorna svakodnevnica što mi para dušu svojom ispraznošću, uvijek po istom mjestu. Stojim uz prozor u tramvaju, osjeća se težak vonj pokisle odjeće, ljudi oko mene, pritišću me svojim tijelima i bolovima koji im se snažno ocrtavaju na uvehlim licima i očima bez sjaja.

Zbog toga okrećem glavu od njih i rasijano gledam u sive sarajevske zgrade među kojima zabliješti poneki neboder u staklu. Tramvaj je stao na raskrsnici i mnošto oholih pogleda iz luksuznih automobila koji su također morali zaustaviti, uprli su u mene, u nas, radnike i djecu radničku. Ali nije me ta nadmenost mogla povrijediti sve dok jedan od tih polupismenih bandita nije počeo da urla i maše svojom manikirskom rukom pored glave mališana koji mu je pokušao obrisati staklo. Dječak, očito naviknut na gruba odbijanja, sklonio se na trotoar, ponosno buljeći u prljavi prozor crnog hamera. U drhtavoj ruci tresla se flašica sa vodom, dok je kiša natapala već vlažnu i uz tijelo priljepljenu majicu, čekao je sljedeće zaustavljanje automobila, a nas tramvaj je krenuo dalje…

I svijet ide dalje, kiše prestanu, tužni trenuci i bolna sjećanja se zaborave, bez pomisli da se u istom trenutku svakog našeg zaborava rađa nova bol na drugoj strani Zemlje ili pak u zgradi pored koje upravo prolazim. Sretni svom zaboravu ne vidimo najveće bitke duha u očima prolaznika, patnji kojima zaborav nije donio olakšanje.

A kakvo olakšanje, uopće može postojati poslije mnoštva ožiljaka i nikad nezaliječenih rana?! Bez nastojanja da nadmašim Mura, hoću li ipak biti osuđena da se popnem na zid srama zbog svoje naivne želje da živim u svijetu bez boli, bez teških uspomena koje sačinjavaju gotovo u potpunosti, živote svih nas??!!

Ili mogu samo da plačem nad sudbinama tih nevinih bića koje i bez ijednog grijeha ispaštaju grijehe cijelog svijeta ! Možda je doista naivno tražiti  svijet koji nevinog neće osuditi, neće izgladnjavati i ubijati, smijući se pritom svom razborničkom činu, tražiti da ljudi prosto budu dobri, a kad ipak pogriješe da traže oproštaj, koji će uz prijateljsko rukovanje lahko donijeti zaborav ili utjehu; tražiti da svijet u kojem su ljubav i pravednost najveće vrijednosti..

Da, sve je to ironija, eutopijski svijet jednog srca kojeg je povrijedila slika pokislog dječaka, bolnog i napuštenog.

Priznajem.. ali je se ne odričem, jer u kojim drugim nadama će se utopiti sva bol moje duše…

Click to comment

Ostavite Komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

NAJNOVIJE

Na Vrh