“Sara Bečarević rođena je bez donjeg dijela lijeve ruke u Bosni, siromašnoj balkanskoj zemlji ozloglašenoj po velikoj društvenoj i ekonomskoj isključenosti osoba s invaliditetom. Ipak, nije joj palo na pamet da bi je to moglo spriječiti da ostvari svoj san da postane međunarodno priznata ritmička gimnastičarka.”, započinje tekst kojeg je objavila jedna od vodećih svjetskih novinskih agencija Associated Press kojeg su prenijeli mnogobrojni svjetski mediji.
Ostatak teksta o ovoj mladoj Visočanki, zbog koje je naš grad dospio u centar interesiranja na svim kontinentima svijeta prenosimo u cijelosti kako ga je i objavila ova novinska agencija AP.
“Sara kaže da ju je ovaj sport očarao od malena i to od trenutka kada je po prvi put gledala svjetsko prvenstvo u ovom sportu na televiziji. Nije joj trebalo dugo da kod kuće pokuša s oponašanjem pokreta. Nakon 11 godina od tog trenutka Sara, koja 16. decembra puni 14 godina, osvaja medalje za svoj klub Visoko, nazvan po malom bosanskom gradu u kojem je rođena.
Neki ljudi su govorili da je to nemoguće, da ja to ne mogu, ali mogu, rekla je Sara.
“Nije me briga što drugi govore, jer mi je najbitniji vlastiti osjećaj onoga što mogu postići i to je jedina stvar koja je važna.”
Na Paraolimpijskim igrama nije zastupljena ni ritmička ni umjetnička gimnastika, pa kako bi se natjecala u ovom sportu, Sari ne preostaje ništa drugo nego se takmičiti sa drugim sportiskinjama.
Opremom koja se koristi u sportu rukuje desnom rukom i preostalim dijelom lijeve ruke unatoč invaliditetu.
Prije nego što je odabrala “Visoko” kao klub ritmičke gimnastike primjeren svojoj kćerki i upisala je s devet godina, Sarina majka Sanela bila je “zabrinuta kako će biti prihvaćena”. No, ‘imali su tu sreću’ da su naišli na otvorenu, mladu trenericu Aminu Lepić-Mlivić.
To je bio veliki iskorak u zemlji u kojoj se prema UNICEF-u “djeca s poteškoćama u razvoju kao i njihove porodice još uvijek suočavaju s diskriminacijom, a njihova prava često nisu u potpunosti ispunjena i još uvijek imaju ograničen pristup osnovnim potrebama.”
“Na početku je bilo neobično, neću reći teško, samo neobično, jer i za mene je to bilo novo iskustvo. Kako smo se upoznavali, učili smo jedni od drugih”, prisjetila se Lepić-Milavić.
Nije joj trebalo dugo, dodala je, da shvati da je Sara drugačija, “ali ono što ju je učinilo drugačijom bila je jedinstvena odlučnost, predanost praksi” i talent.
Sara je do sada osvojila mnogobrojne medalje s nekoliko državnih i međunarodnih turnira u ritmičkoj gimnastici, ali to vidi samo kao početak.
“Mislila sam da će biti teško, ali kada naporno vježbaš i trudiš se još više, postaje lako”, rekla je.
“Moj krajnji cilj je natjecati se na Svjetskom prvenstvu i Olimpijskim igrama, natjecati se s najboljim [ritmičkim] gimnastičarkama” na svijetu, dodala je odlučno.
Lepić-Milavić kaže da vjeruje u Saru koja se već dokazala sposobnom da ostvari svoje snove koje sanja, ali i dodaje da nije sigurna da će Sara ikada dobiti podršku koju zaslužuje u Bosni.
Iako se ovaj klub iz Visokog natječe se na međunarodnom nivou pod bosanskom zastavom, opremu, uniforme i putne troškove obično plaćaju članovi – odnosno roditelji.
Ipak, brzo je dodala: “Stvarno vjerujem u ovu djevojku, u Saru, i ponosna sam što me je izabrala za svog trenera… Vjerujem da je sposobna jednog dana otići na Europsko ili Svjetsko prvenstvo .”
Sabina Niksic / Associated Press / Preveo: N. Kavazić
