Vođa… Pripovjetka o narodu koji želi da ide u bolji svijet u potrazi za plodnom zemljom jer je njihova kamenita i neplodna.
Oko dvije stotine porodica napušta svoje domove i kreće na dalek put da se više nikada ne vrate.
Njihov vođa je starac koji samo šuti pognute glave. On na putu udara u zidove ili ih vodi trnjacima gdje mnogi od njih bivaju ranjeni, ali niko osim djece se ne pita zašto to vođa radi. Oni mu slijepo vjeruju i u tome je ironija. Kada na kraju od dvije stotine ljudi ostane samo troje, oni ga upitaše gdje ih vodi.
-„Pa zar niste svi na broju?“ – procedi vođa ne dižući glave.
-„Kako to pitaš? Digni glavu, pogledaj, prebroj koliko nas ostade na ovom nesrećnom putu!“
-„Ne mogu da pogledam! Zašto?! Slep sam!“
Nastade tajac.
Narod zaista vjeruje slijepo svojim vođama. Evo u ovoj pripovjedci su toliko slijepo vjerovali da nisu ni primjetili da ih vodi slijepi starac. Bilo je situacija gdje je bilo očito da je vođa slijep, ali samo su djeca primječivala takve stvari.
Upravo kao i danas gdje mladi ljudi vide nepravilosti i žele i promijeniti, ali ne dobivaju priliku.
Ljudi od pamtivjeka imaju takav stav djelovanja.
Kolektivni um djeluje tako da slijepo vjeruje slijepom vođi.
E ovo je upravo ono čega sam se i ja dotakla u svojoj knjizi. U nedostatku pravih lidera ljudi će slušati bilo koga. To se jednostavno dešava jer ljudi žele da se stope s masom, ne žele da se izdvajaju. Oni jednostavno žele da u svakom momentu mogu na nekoga drugoga prebaciti lopticu krivice i odgovornosti.
Situacija po tom pitanju se ne mijenja decenijama, čak i stoljećima. Mi možda nemamo slijepe vođe, ali narod je isti. To je jednostavno takvo stanje ljudskog uma. Svi šute, a imaju mnogo toga ta reći. Plaše se da se ne izdvoje iz mase istomišljenika, a u stvari moje mišljenje je da ponekad kolektiv nije pametniji od pojedinca.
Ova pripovjetka nam upravo to i govori.
Treba reći svije mišljenje po bilo koju cijenu. Ja bih rekla da je upravo takvo psihičko stanje mase i dovelo do toga da odjednom svi volimo istu modu, imamo isti ukus za sve, od hrane do politike.
Moja poruka je da sebe nikada ne treba omalovažavati i slijepo pratiti nekoga samo zato što masa prati, jer vidite često kada nekoga slijepo pratite ili mu slijepo vjerujete na kraju se uspostavi da je ili pratioc ili onaj kojeg se prati slijep.
