Društvene mreže bremenite snježnim idilama, slikama sanki, skija, pičiguza i sličnih zimskih pomagala, fotografije pejsaža i eksterijera avlija s neizbježnim komentarima moja mahala pod snijegom, u snijegu, osnježena, sa zimskom kapom, pokrivačem i td.
Bjelilo snijega otkriva bjelinu i crninu duše.
Nisam ja žena te rude. Onaj trip „Hello, December. Surprise me!“ ne igra neku veliku ulogu u mom životu. Ništa me, naime, više ne može iznenaditi. Ni bjelina snijega, ni vrelina ljeta, ni kiša u septembru, ni kiša u aprilu. Naprosto u euforičnoj masi pokazivanja pozitivizma, ja sam na pozitivnoj nuli, ako ona uopće može biti pozitivna. Kad u funkciji života limes ide od minus beskonačno do plus beskonačno, zaustavljanje na nuli zapravo i znači samo nulu. Ni pozitivnu ni negativnu, onu nulu s kojom kad se pomnoži bilo šta postane nula, odnosno onu s kojom se ništa ne može dijeliti. Samo nula.
Ipak, na termometru u Celzijusima nula može biti malo turbulentna. Molekula vode na njoj iz tečnog prelazi u čvrsto stanje. Klizav teren. Na termometru u Faradejima označava prestanak svih kretanja. Ona mi se nekako više sviđa. Baš je jaka. Čvrsta. Muški odlučna. Šteta što ne koristimo taj termometar.
No, ne pišem ovo zbog Faradeja i Celzijusa. Pišem zbog jedne vrlo važne poslovice. Pričala sam vam već da volim poslovice. Čak sam i diplomirala na toj temi. Ne bih više nikad, da se razumijemo, ali ih i dalje volim. Zanimljive su. Poučne.
Kad sam pisala diplomski, napisala sam jednu zanimljivu rečenicu. Haman mi je tek sad postala jasna. „Poslovice su krajnja tačka do koje je došlo ljudsko iskustvo protekom vremena.“
Vratimo se na zimu. Onu s početka priče. Kao kalendarska pojava zvanično još nije nastupila. Još nas osamnaest dana dijeli od zime. Kao meteorološka, već nekih sedam dana smo u zimi. Snježić pada, dječica prave snješka bijelića, šarene kapice i velike kićanke krase glavice naše preslatke dječice, brundave čizmice štite nogice (znam da su nožice, al narodski je baš slatko biti nepravilan), skafanderčići griju mala tjelešca. Sve je nekako minijaturno i deminutivno. Osim problema. Oni su augmentativni, nagomilavajući, teški, aritmetički progresivni. U snježnim idilama još vidljiviji. Dok s ekrana blješte slike advenata u Zagrebu i Beču, dok se Sarajevo sprema za novogodišnji market i Čolu, dotle neočišćeni trotoari, klizave ulice, bljutavica, režeća glad pasa lutalica, besparica i beznađe haraju mojom čaršijom. Možda ja ovo sve ne bih ni primijetila da nisam sinoć bila u susjednom gradiću, koji me, eto, suočio s otužnošću moje čaršije. Nekad rudarsko naselje, danas velegrad s modernom infrastrukturom, blještavim izlozima, privrednim gigantima i ekonomski vrlo stabilan, uvjerio me da pogrešna odluka pojedinca utječe na tog pojedinca, ali da pogrešna odluka mase utječe baš na tu masu. Svako sirće svome sudu naudi.
Snijeg će prekriti prljavštinu mase. Bjelinu snijega narušit će crna prašina iz visočkih dimnjaka, popularne saje. Gradsku toplanu nećemo imati nikad, a možda ni tad, zimski smog obogaćen ugljenmonoksidom, nastalim kao nusprodukt sagorijevanja uglja, drveta, plastičnih boca, starih džempera i svega sličnog što može učestvovati u reakciji gorenja, obogatit će pluća one slatke dječice s početka priče dodatnim bronhitisom. Iskustvo nas uči da kad god pomislimo da ne može biti gore ono ipak bude. Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da se zvijeri otkrije trag.
Dobro došao, decembre, iznenadi me pa pokaži da ipak nije tako!
