Napraviću mali uvod. Naime, oduvijek me je zanimalo ljudsko ponašanje i tražila sam odgovore na to pitanje. Fakultet je bio mjesto gdje sam otkrila da nikad neću dobiti tačan i konačan odgovor na pitanje „Zašto se ljudi ponašaju kako se ponašaju“. Prvi „udarac“ je bio kada je na prijemnom ispitu profesor Dunđerović, vrsni socijalni psiholog, nas studente pitao zašto upisujemo fakultet, a ja sva ponosna izgovorih: “Zato što želim da upoznam čovjeka“. On uz blagi ironični osmijeh i šeretski pogleda uzvrati: “Draga kolegice zna se tačno koliko je od Keopsove piramide do mjeseca, ali se još ne zna zašto čovjeka boli glava“.
I tako, od tada sam istraživala, propitkivala sebe, istraživala, čitala, promatrala, dok nisam došla do Teorije izbora i koja je postala moja „sveta knjiga“, moja filozofija. Bilo je to prije 20 godina, dobila sam i dobijam neke vrlo važne odgovore i od tada se bavm njome testirajući je u privatnom životu i profesionalnom radu. Saznadoh kroz Teoriju izbora da čovjek uvijek radi za sebe, a nikad protiv drugih, šta god da radi. Naučih, da ono što drugi rade prema meni je njihov izbor, a ja uvijek mogu da izaberem šta ću raditi prema njima, ne moram odgovoriti „istom mjerom“. Saznadoh još da drugi imaju svoje svjetove kavlitete različite o mojih. Naučih još da šta god da čovjek radi, radi da bi zadovoljio svoje potrebe. Saznadoh da čovjek uvijek ima izbor i da je odgovora za ono što radi 100%, i niko ga ne može nagovoriti da radi što ne želi, izuzev ako mu ne prijeti smrću.
Eh bilo je lako citati, ali najteze je bilo primijeniti u sopstvenom zivotu , ali bila sam odlucna da isprobavam i radim na sebi i radi sebe i radi meni dargih osoba.
Upravo poznavajuci Teoriju izbora odlucih uci u politiku i tu pokusati primijeniti ono sto znam, a znam nesto )).Vodeci se Teorijom izbora prihvatih da je vijece sastavljeno od ljudi koji uvijek rade za sebe, nikad protiv drugih i da svako od vijecnika zadovoljava neku od svojih potreba, obicno za materijalnom sigurnoscu ili moci.Tamo sjede vijecnici pozicije i opozicije i svi su odgovorni 100% za ono sto rade.Dakle, kada vijecnici pozicije odluce da su uvijek protiv onoga sto predlaze opozicija znaci da preuzimaju odgovornost zasvoje lose i dobre izbore.Mozda im se tako ne cini, ali posljedice tih izbora ce ih o tome obavijestiti. Ti isti vijecnici iz pozicije su odlucili da se „kriju „ iza sadašnje nacelnice i nije njena krivica što oni odlucuju da se ponasaju pasivno, davanjem minimalnog doprinosa na vijecu. Vjerujem da nije lako biti nacelnica , ali bi bilo puno lakse imati uz sebe vijecnike koji krticki razmisljaju, a ne poslusno klimaju glavom.Da su ti isti vijecnici zeljni da daju doprinos aktivnom radu vijeca, a ne samo sebi licno, mogli bi na internim sastancims kvalitetno diskutovati , pokazati da imaju svoje misljenje i doci do toga da se slaganje sa opozicijom u nekim tackama ne znaci kapitulaciju.Medjutim, lakse se kriti iza nacelnice i boriti se za svoju poziciju i status, po uvrijezenom misljenju :“sta ces, suti i radi kako ti kazu, ionako su svi isti“.Ne moze me niko uvjeriti da se toliko plase nacelnice i da vjeruju da bi ih mogla „unistiti“.Ako je to tako, to znaci da su pristali na dobrovoljni zatvor.
Dakle 14. sjednica Vijeca prosla je tako sto nije uvazen niti jedan amandman opoziciji, koliko god je bio smislen i zastupao interese gradjana.Niti je uvazeno da komunalne takse budu manje, niti da poljoprivrednici, trudnice, invalidi, djeca sa posebnim potrebama dobiju vise izdvajanja iz budzeta.Zelim napomenuti da koliko god su amandamni, prijedlozi, inicijative bile dobre za gradjanstvo, niti jednom podignutom rukom nisu dali doprinos usvajanju tih inicijativa.
Na primjer, mi u OO Nasa stranka, ne dozvoljavamo da jedan odlucuje vec se pokusavamo dogovariti, procjenjujemo sta je po nasem misljenju dobro za gradjane da bi se osjecali dostojanstveno u ovom gradu, a ne da budu gradjani drugog i treceg reda.Ja ne dizem listic „protiv“da bih bila protiv pozicije, niti zato sto se „nekoga plasim“, dizem kada smatram da odluke nisu dobre.
Umjesto zakljucka: da bi ova zemlja, grad, sela isla naprijed moramo izaci iz malogradjanskog mentaliteta, iz uvjerenja da drugi zele da nas „uniste“, da drugi rade „protiv nas“, da nista nije u nasim rukama,uvjerenja da je neko kontrolise nase odluke, kriti se iza nekih „figura“ i praviti se da nije do nas. Gospodo uvijek je do nas licno. Mi smo ti koji mozemo ovu drzavu SVI ZAJDENO UZ KVALITETNU DISKUSIJU I DIJALOG i SARADNJU pokrenuti naprijed. (P.S.Cudim se kako nasi politicari koji pregovaraju u vanjskoj politici uopste ista dogovore kad svi „bolujemo od iste bolesti“, a to je da smo uvijek zrtve NEKOGA I NECEGA, ne znamo sta znaci kvalitetna diskusija i pregovaranje o razlikama.)
