Budim se, gledam na sat 8 h i 17 min, petak. Prva i glavna misao, danas je njen rođendan, tačno 23 godine je prošlo od kako je došla na ovaj svijet, i tada je bio petak, tada se rodilo biće koje uljepšava ovu svakodnevnu tminu, tada se rodila ona koja mi jednim pogledom preokrene cijeli svijet naopačke. A sutra, dan kada će ona biti u bijelom, pored nekog drugog, s nekim drugim će stati pred onaj isti oltar pred kojim smo mi kao djeca planirali naše savršeno vjenčanje, uz datum već odavno poznat.
Nedjelja, dan kada smo se posvađali, baš ovu nedjelju će biti tačno 3 godine kako nemamo kontakta i ona to vrlo dobro zna. A znam i ja, kada god bih vraćao filmove iz prošlosti, nijedan ne bi prošao bez nje.
Prođe taj petak, prođe i subota, vidjela je ona mene taj dan, plakao sam, po prvi put u životu, plakala je i ona, opet mi je svojim pogledom okrenula svijet naopačke, al nedovoljno da priđem, zgrabim je za ruku i odvedem od tog gada s kojim je samo zbog novca potrebnog njenoj porodici. Nedovoljno da smognem snage da ne odem u prvu prokletu birtiju, koja mi zivot oduzima svakodnevo evo već treću godinu za redom. Prođe i nedjelja, prođe godina, dvije pet i evo nastupa deseta..
Reče mi jedan čovjek, opet jedne nedjelje, nakon tih deset godina posmatranja mog ponašanja, potpuno istog. “Šta ti vrijedi što i nakon 10 godina piješ za njom, kad te je na dan svog vjenčanja pogledala suznim očima, a ti si je pustio u ruke drugom čovjeku? Šta ti sad vrijedi da piješ, prijatelju moj? Sad kad je nečija supruga, majka… Ništa sad ne vrijedi.” Tog dana, nešto se desilo sa mnom, neka me sila vukla ka onoj oronuloj kući u kojoj smo se igrali duhova, u kojoj sam je prvi put poljubio, prvi put priznao da je volim. Dolazim onako oronuo, vučem nogu za nogom, vraćaju se uspomene, ulazim, sjedam, gledam, pratim, slušam. Odjednom, čujem korake, osluškujem, to je onaj njen hod, ono njeno lupkanje prstima nervozno, ono sve njeno po čemu je znam, a što se promijenilo nije. Zastajemo i ona i ja, gledamo se pravo u oči, ne vjerujemo šta vidimo, u istom momentu gledamo datum, u isto vrijeme govorimo jedanaest, trčimo jedno drugom u zagrljaj, na milimetre odaljeni zastajemo.
Zastajemo da razmislimo šta to radimo, šta pokušavamo, da li je ispravno to uraditi, znam, mislimo isto i uradićemo isto.
To je bio naš najjači zagrljaj ikada, naše najglasnije volim te.
To je bio dan kada smo se opet spojili u naš broj, jedanaest.
