Napokon ! Malo vedrine, poslije sinoćnjih sivih oblaka (pomislih sa smiješkom ustajući iz toplog kreveta) Primjeti’ crne mrlje po bijeloj jastučnici. Pored toga što je vrijeme bilo tmurno, bilo je i kišovito. Navučem zavjese i odahnem. Spremna sam za novi dan.
Prije nego što stignem do do svog kabineta presretne me direktor. Direktor: Izvinite, ovo je nova učenica, jučer su je roditelji upisali u ovu školu. Iz sela je, blizu Pančeva, ona je sada vaše zaduženje. Bez dodatnih pitanja sam prihvatila dijete za sićušnu rukicu i uvela ga u novo okruženje. U meni je svaki čas sve više rastao neki stah. Tako nježno malo stvotenje, neuredno ispletenih kikica i lice prekriveno kapuljačom. Njeni vršnjaci ni mene ni nju nisu primjećivali. Trčeći k'o trećaci, puni energije. Gađali su se papirima i pričali u glas. Opet sam upotrijebila dnevnik da ih smirim, kao i svaka nemoćna učiteljica.
Dakle djeco ako ste svi sjeli na svoja mjesta i smirili se. Željela bih da vam predstavim novu učenicu. Dušo reci svoje ime i prezime. Djevojčica je ukopano stajala. Kleknula sam na koljena i uz umirujuće reči skinula kapuljacč. Otkrila njeno mirno lice. Djevojčica: Zovem se Dina Milanković. I dobacivanja su počele. Hahahaha Dinja. Ne djeco ona je Dina i molim vas da budete dobri inače ću morati da vas kaznim.
Na odmorima sam često umirala od osećanja bjesa i ljutnje. Ali sam se tješila da su mala djeca takva i da će bojkotovanje proći. A nije, iz dana u dan su je sve više vrijeđali. Pozivala sam i njene i njihove roditelje. Njihov odgovor na sve je bio “Neka nauči da se brani.” Zgrožena i roditeljima i djecom. Našla sam riješenje, kaznila sam cijelo odjeljenje. I izgledalo je djelotvorno. Sve dok jednog dana kada sam shvatila da su je ucijenili i da je prisiljena da trpi i šuti. Tada sam odlučila da poslije posla odem do njene kuće.
Kuća je bila u raspadnom sistemu. Kroz prozore se nazirala buka. I vrisak. Prisluškivala sam. “Gde su pare ? Kako su ti ih uzeli derište malo, nauči da se braniš. Za kaznu nema jela naredna dva dana.” Malecka je istrčala napolje, a ja za njom.
Ona: Zašto me pratite? Zašto se trudite? Ne možete ništa da učinite, ODLAZITE!
Ja : Mogu da učinim.
Ona: Kako? Šta Vi znate?
Ja: Ne puno toga, ali znam da niko ništa ne mora i nije dužan da trpi.
Ona: E pa ja moram da trpim, Vi ne znate ništa o meni.
Ja: Znam, ti si pametna i hrabra, ti si neko ko mi daje inspiraciju da i ja stavim tačku na nešto. I ne, ne moraš da trpiš.
Ostavila sam je u čudu iza svojih leđa. Slijedeći dan sam dala ostavku na poslu. I poslije dugogodišnje borbe, vratila svoju malu sjenu na svoje mjesto iza mojih leđa, da mogu da je čuvam od onoga od čega mene nije imao ko da spasi. Od silih ucjena iz moje mladosti do ucjene za brak, koju sam trpila smatrajući da tako moram. Da je to pravilno, ali niko nista ne radi pravilno, zar moramo ja i moja sjena ?
