Sedina Muhibić (Seddina Bosna) ima 28 godina i preživjela je mnogo toga. Napuštena je kao beba, odrasla je kao dijete SOS dječijeg sela, u srednjoj školi je bila etiketirana kao manje vrijedna, imala je nekoliko operacija koljena, prošle godine su je u Sarajevu napali zbog jakne s kockicama, a pored svega što joj se događalo u životu ostala je pozitivna osoba koju nikada nećete čuti da se žali i pokušava uspjeti na osnovu priče o svom životu.
Baš suprotno Sedina je osoba koja je sve ostvarila sa svojim trudom i radom, bez da ljudi znaju išta o njenoj prošlosti.
Za Visoko.co.ba piše: Ajla Čaušević
Sedina Muhibić trenutno živi u Sarajevu. Magistrica je pedagogije, ali ne radi u struci. Sedina radi za Sarajevo Film Festival, tu je volontirala 10 godina, a po završetku fakulteta, na obostrano zadovoljstvo, njen izbor je bio da radi za SFF. Kako nam je rekla u razgovoru, sretno je zaposlena i to je jedini razlog zašto se iz Zagreba vratila u Sarajevo.
Visoko.co.ba: Recite nam kako ste završili u njemačkom domu za djecu bez roditelja?
“Ratne 1992. godine konvoj iz Sarajeva je išao za Njemačku. Spašavala su se djeca iz tadašnjeg Dječijeg doma Ljubica Ivezić (Dom Bjelave sada). U jednom od tih autobusa bila sam i ja. To je vjerovatno i moja prva fotografija. U Njemačkoj smo bili pet godina, po povratku u Bosnu i Hercegovinu već se gradilo SOS Dječije selo u Sarajevu i bila sam među prvom djecom koja su došla u SOS Dječije selo”, rekla nam je Sedina na početku razgovora.
Visoko.co.ba: Nakon rata otvoreno je SOS dječije selo u Sarajevu, tada ste prvi put dobili svoju mamu? Recite nam nešto o njoj, opišite nam Vašu SOS porodicu?
“Filozofija osnivača Hermanna Gmeinera je bila da, usljed vremenskih nepogoda, ratnih kriza ili slično spoji majke. koje su iz nekog razloga bez djece i djecu bez roditelja u SOS porodicu. Tako sam i ja dobila mamu Hidajetu. Desetog oktobra 1997. godine sam stigla u selo i naša veza je i danas neraskidiva, jer nakon što je odgojila 15-ero djece otišla je u zasluženu mirovinu. Odrasla sam sa još šestero braća i sestara. Imali smo život ispunjen igrom, veseljem, putovanjima, ali jednako kako smo znali za svoja prava, tako smo znali i odgovornosti. Tako smo sticali radne navike kroz obrazovanje, treniranje, instruktivnu nastavu i slično. Mi smo bili generacija koja se slagala i mislim da nas nije bilo teško odgajati. Mama je naš heroj, jer je ona odgajala tuđu djecu, a prihvatila kao svoju, mislim da to ne može svako, sve zasluge za ono što sam ja danas idu njoj jer je to rezultat njenog rada”.
Visoko.co.ba: Ljudi često misle da su djeca iz domova jadna i sažalijevaju ih. Vi ste primjer da to nije istina, šta je bio Vaš pokretač kroz sve ove godine? Gdje ste pronalazili motivaciju kada Vam je bilo teško?
“Inače u životu nikad ništa nisam dobila, a da se za to nisam dobro potrudila. Dakle ,svojim napornim radom. Kako smo svi išli u lokalne osnovne škole, budimo realni razredima su dominirala djeca iz SOS Dječijeg sela i nikad se nisam osjećala drugačijom. Mislim da sam tek s upisom u srednju školu shvatila odakle sam i da me drugačije gledaju, a poražavajuće da ne toliko vršnjaci koliko profesori. Nažalost, imala sam i loše iskustvo radi toga sa jednom profesoricom i vjerujem da je to bio okidač. Razrednica i odgajatelji su tu uradili najbolju stvar, te sam se dobro nosila sa pritiskom te profesorice, koje je trajalo sve vrijeme školovanja. Jasno je bilo da smo etiketirani kao neko ko manje vrijedi, kao neodgojeni i nesposobni za velika djela. Ja svojim rezultatima dokazujem suprotno. Bila sam odlična učenica i prije nego se saznalo da sam iz SOS-a, tako je i ostalo. Za SFF sam radila, dokazala se, niko nije znao odakle sam. Radila sam u Hrvatskoj trke, niko nije znao odakle sam, a svi me prihvatili. Dakle rad! Nije me sramota o tome pričati, jer smatram da sam sve snove ispunila i zbog toga sam ponosna, bez SOS-a i odgajatelja ne bih uspjela”.
Visoko.co.ba: Poslije srednje grafičke škole ste upisali Pedagoški fakultet? Šta je prevagnulo u odabiru fakulteta, ljubav prema djeci ili nešto drugo? Koji posao trenutno radite?
“Poslije srednje sam upisala Filozofski fakultet u Sarajevu – odsjek Pedagogija. U životu imam tri ljubavi, skijanje, pedagogija i gluma/filmska industrija, ali i tri idola koja su mi na prvo mjestu i jednake važnosti. To su Hermann Gmeiner – osnivač SOS Kinderdorf-a (željela bih da jednoga dana i ja pomognem stotinama hiljada ljudi), Porodica Kostelić jer zbog njih je moja ljubav prema skijanju svakim danom sve veća i treći idol mi je moj doktor Nemec, koji me je spasio nakon teškog pada na skijanju. Kada su bile loše prognoze doktora iz Njemačke, Švedske, Austriije, on je uradio čudo i vratio mi funkciju koljena, spasio moj studij, osposobio me da radim i da skijam i time sačuvao moj zdrav razum. Dakle, u svemu ovome je pedagogija. Svi su mi pomogli da se formiram u ličnost, ali sam odlučila da učim još kako bih jednoga dana bila toliko jaka da i drugima mogu pomoći. Ja volim slušati savjete, mnogo sam se konsultovala oko upisa na fakultet, jer sam imala opciju za DIF i Akademiju scenskih umjetnosti. Od DIF-a sam odustala, jer sam bila svjesna rizika od povrede i da će biti upitno kako ga završiti ako ne budem redovna, kada sam oko akademije razgovarala jednom scenaristicom rekla mi je, talentom možeš sve, idi na sigurno, pedagogiju. Bila je upravu.
Epilog svega je da sam upisala pedagogiju, na prvoj godini doživjela tešku povredu, završila fakultet, a radim u filmskoj industriji. Kroz svoj posao prošle godine sam radila u produkciji pet kratkih filmova i bila asistentica producentu Alemu Babići na dugometražnom igranom filmu „Sin“ od Ines Tanović, čijom smo premijerom otvorili jubilarni 25. SFF. Tako da sad uživam u poslu i veselim se novim projektima. Dakle, živim pedagogiju, radim u filmskoj industriji i skijam – sve sa velikom ljubavi i dalje”.
Visoko.co.ba: Kako ste povrijedili koljeno? Znamo da su uslijedile mnoge operacije, ali ipak ste na kraju izašli kao pobjednik, šta Vam je najviše davalo snagu kroz taj period života?
“U skijanju nije pitanje da li ćeš doživjeti tešku povredu koljena, nego kada. Povreda se desila 2013. godine, ali zbog nemara ljekara u Sarajevu došlo je do komplikacija, te sam izabrala da se liječim kod doktora Nemeca, a rehabilitacija mi je u Thallasoterapiji u Opatiji. Podrška je sa svih strana, prijatelji, profesori, ali doktor i osoblje bolnice su najveća, ipak oni sve to prolaze sa mnom već četiri godine, oni rade čuda, jer niko nije vjerovao da ću hodati, a ja skijam. Da, imala sam niz operacija koje su bile uspješne. Želja i volja doktora i svih u bolnici, pozitivna energija je ono što mi daje snagu da vjerujem kako će biti sve dobro. Posebni su i u tome da slušaju moje potrebe i pripreme me za sve moje izazove: ispiti, skijanje, SFF, snimanje filmova i slično. A moja podrška najveća su skijašica Nika Fleiss i njena obitelj. Za sve što sam u Hrvatskoj uspjela zahvale idu njima, oni su moja najveća podrška i kroz sve ovo prolaze sa mnom, nikada se nisam osjećala ugroženo oni su moja obitelj u Hrvatskoji i najveća podrška. Liječenje još traje, ali svi vjerujemo da je konačan uspjeh blizu”.
Sedina se danas nalazi u Zagrebu, gdje je nakon dva i pol mjeseca opet počela sa terapijom.
Visoko.co.ba: Kako se rodila ljubav prema sportu?
“Ne znam, jednostavno imam avanturistički sportski duh i karakter. Strijelac sam u horoskopu, valjda i zato, (hahaha), ne znam. Igrala sam i odbojku oko 15-16 godina. Eto dan pred povredu na skijanju imala sam posljednju utakmicu. Sada plivam, vozim biciklo, trčim i pomalo se vraćam odbojci kroz treninge za koljeno, tako je zabavnije. Uvijek sam se takmičila za škole, fakultet, trenirala sam, a i u SOS Dječijem selu smo imali igrališta, puno djece, tako da sam igrala i nogomet, košarku, a jednostavno zdrav život, nije bilo mobitela, tehnologije, izmišljali smo igre, pa tako da ni sada ne mirujem. Uvijek sam u nekom sportskom raspoloženju”.
Visoko.co.ba: Zašto je baš skijanje sport koji najviše volite?
“Skijanje sam zavoljela otkad znam za sebe, skijam otkad sam došla u SOS. A zavoljela sam zbog Ivice i Janice Kostelić. Tada sam samo njih pratila i uživala u njihovom skijanju, imitirala ih pored televizora i to prenosila na staze. Prva želja u mom prvom dnevniku (pišem dnevnike redovno) je bila upravo ski brile i kaciga da mi ne smeta snijeg dok skijam. Oni su moji idoli, njihova disciplina, mentalitet pobjednika je ono što sam nastojala pokupiti. Sad smo i prijatelji, to je sigurno rezultat velike ljubavi iz djetinjstva. Sada kada sam od njih kao i od njihovog tate mnogo toga naučila još više cijenim naše prijateljstvo i put kojim sam išla, a oni nisu ni znali da su mi bili vodilja. Skijanje je poseban sport, potrebna je ljubav prema zimi, planini, umoru, vjetru, hladnoćama, brzini, koncentracija, disciplina, odgovornost, brza reakcija. Kada jednom stanete na skije više ne silazite. Osim njih, omiljena skijašica mi je bila Lindsey Vonn, kako je ona prestala skijati, sada Mikaela Shiffrin. Volim Amerikance, uvijek sam govorila da sam rođena u Americi bila bih opet skijašica, ali i FBI agentica (haha), tako da volim Amerikance, Bode Miller. Upoznala sam mnogo skijaša, najdraža mi je Janica i Nika Fleiss, ali sad se već pet godina viđam sa dosta skijaša na raznim trkama, a čujemo se i preko Instagrama, ali evo izdvajam neke od kojih sam dobila i startne dresove za uspomenu: Mikaelu Shiffrin, Wendy Holdener, Tinu Maze, Marcel Hirschera, Frida Hansdotter, Alexis Pinturaulta, Henrik Kristofersen, Petra Vlhova….
Veselim se i vidjeti Elvedinu Muzaferiju na trkama, kad je ona na startu, zna se za koga ja navijam, ali stignemo se vidjeti i u Sloveniji ili Sarajevu. Nadam se da će u budućnosti dobiti podršku kakvu zaslužuje kako bi njen neosporni talenat došao do izražaja rezultatima”.
Visoko.co.ba: Kako ste došla do toga da postanete dio skijaškog saveza Hrvatske? Znam da je to bila upornost, ali nam Vi to opišite svojim riječima.
“S obzirom na to da me je povreda jedno vrijeme odvojila od skija, moja ljubav prema skijanju je svakim danom bila samo sve veća i jedva sam čekala ponovo skijati. Kako je proslava 50 godina postojanja FIS-a organizovala u Zagrebu, odlučila sam ići. Otišla sam i tada sam imala priliku upoznati mnoge skijaše. Odluka je pala brzinski i bez plana, tek u Zagrebu sam sve uspjela srediti. Sasvim slučajno. Staff član mi je dao uputu gdje po karte i tako sam uživala tih 4-5 dana u Zagrebu i na putu za Sarajevo sam pisala CRO SKI i čestitala na organizaciji, te izrazila želju da budem dio tima. Brzo sam dobila dogovor da se vesele novom članu, u toku godine smo dogovorili sve detalje i tako je sve počelo. Svi su bili voljni naučiti me svemu što je važno, ja sam bila željna rada i dokazivanja što su oni prepoznali”.
Visoko.co.ba: Da li ima neki momenat koji možete izdvojiti kao najbolji u Vašem životu?
“Mnogo ih je, to je mnogo teško, ali evo neki najvažniji, dan kada sam postala kuma svojoj najboljoj prijateljici Dželili Genjac Lilić – to prijateljstvo je nešto najvrijednije što sam stekla u životu i sretna sam što je sada Sarajka (hahahaha). Dan kada sam stigla u SOS Dječije selo, dan kada sam upoznala doktora Nemeca, jer me to liječenje spasilo, dan kada sam postala magistrica Pedagogije, dan kada sam dobila posao na Sarajevo Film Festivalu i dan kada sam došla raditi za CRO SKI”.
Visoko.co.ba: Koji ćete momenat/događaj pamtiti kao najlošiji u životu?
“Prošla godina je bila najuspješnija kada je upitanju moje liječenje, bilo je jako teško ali uspješno i svi smo bili sretni, jer smo vjerovali da ide uskoro slavlje. U jedanaestom mjesecu sam krenula na kontrolu nikad sretnija, jer je bio odličan napredak. Stigla sam u Samobor i tamo sam doživjela pad koji je moje koljeno uništio. Svi smo bili svjedoci uspjeha i dan pred kontrolu slomila sam svima srce. Teško sam podnijela taj pad. Tješi me to što su svi u bolnici prihvatili i taj pad i guraju me naprijed, pa je i meni lakše, ali to je nešto najgore što se desilo i potpuno nevjerovatno, kao loš scenarij za film, pa tom filmu niko ne bi povjerovao”.
Visoko.co.ba: Koji je Vaš slijedeći cilj?
“Cilj mi je maksimalno se posvetiti rehabilitaciji, jer je koronavirus ostavio posljednice i na mene, koljeno je trenutno u lošem stanju, ali redovno sam na vezi sa bolnicom, razradili smo plan i za koji dan počinjem s terapijom, vjerujem u uspjeh. A generalno, nastavljam davati sve od sebe za moje dvije ljubavi Sarajevo Film Festival i CRO SKI. Želim biti još bolja i učiti od iskusnih”.
Visoko.co.ba: Gdje se vidite za 10 godina?
“U Hrvatskoj, plan je vratiti se u Zagreb i raditi sve isto samo iz Hrvatske”.
“Pronađi ono što najviše voliš i budi u tome najbolji, jer ako radiš ono što voliš, život je zabava…” – poručila nam je Sedina za kraj razgovora.
Sedini želimo mnogo uspjeha u budućnosti te da svaki cilj ostvari sa lakoćom.
*Tekst autorice Ajle Čaušević nastao je u okviru projekta “Omladinski novinari na putu ka profesionalnoj karijeri”, koji zajednički realiziraju Udruženje za socijalni, kulturni i kreativni razvoj “Zora” iz Zenice i redakcija portala Visoko.co.ba.
Projekt je podržan od USAID-ovog Programa za osnaživanje nezavisnih medija (IMEP), a kojeg implementiraju Centar za promociju civilnog društva (CPCD) i Otvorena mreža.
Visocani.ba/Visoko.co.ba/Ajla Čaušević
