Da si blizu,
naslonila bih čelo na tvoj štap
i nasmiješena ovila bih ruke
oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu
i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom,
ni na ljiljanima.
Da si blizu.
Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom
u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba
što odlijeće pred dolazak oluje
u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega
u tišini kamenih šuma,
čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu,
klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj.
Ptice moje s tvojih su grana sašle.
I sjaj zore iz mojih zjena
odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.
