Regija u kojoj se za racionalne probleme donose iracionalna rješenja, u kojoj su historijski događaji svakodnevnica, a mitovi se multipliciraju, nudi nam bezbroj nelogičnosti. Žalosnih ili smiješnih.
Kako nazvati činjenicu da se do jednog partizanskog groblja dolazi Ulicom đenerala Dragoljuba Draže Mihailovića? To je sadašnjica mjesta Rudo, u kojem je osnovana Prva proleterska (antifašistička) brigada. Dovoljno da se zapitate šta je poruka donosilaca odluke o davanju imena ulici? Ko tu i gdje počinje ili završava?
„Šizofrenija i nedovršen proces rehabilitacije i revitalizacije istorije u BiH, ali i u regionu. Radi se o konglomeratu vrijednosti, gdje nove vrijednosti nisu savladale stari sistem, a stari sistem više nije dominantan. Sveukupno je manipulacija radi sluđivanja javnosti od strane domaćih političara koji nemaju bilo kakvu odgovornost za izgovorenu riječ, postupak ili ponašanje. Stoga mi danas imamo antifašiste i saradnike istovremeno, ili ustaše kao preteču hrvatske državnosti“, smatra Srđan Puhalo, psiholog i bloger iz Banje Luke.
Partizansko groblje postoji, doduše u ruiniranom stanju, i u Mostaru. Ali tamo postoje i ulice čelnika NDH-a, Mile Budaka, kao i Maršala Tita. I da nije rijeke Neretve, bile bi susjedne ulice. U gradu koji ima jedinstvenu gradsku upravu i gradonačelnika su i ulice Vokića (Ante) i Lorkovića (Mladena), ministara u Pavelićevoj NDH, koji su kovali planove za svrgavanje poglavnika, te još jedog revolucionara dijametralno različite ideologije – Gojka Vukovića. I na kraju, Mostar ima Velež i Zrinjski, priča su za sebe.
Sportski klubovi oličenje ideološkog rata
„Pošteno govoreći, ne znam šta da kažem na pomenuto. Na sceni je balkanska dijalektika apsurda s kojom Kafka i Kami zajedno, ne bi znali izaći na kraj. Sa racionalnog stanovišta, radi se doslovno o neizrecivom. Etno-logike očito smatraju kako je moguće vatru gasiti benzinom. Međutim, sa pragmatske ravni, cijela stvar je mnogo jasnija. Očito, i ne samo na ovom slučaju, krivci za sveopštu propast ove zemlje, da bi i dalje ostali na javnoj i političkoj sceni, to postižu sistematskim pregrijavanjem atmosfere politikanstva i skretanjem pažnje javnosti sa stvarnih, egzistencijalnih problema – na dežurne probleme. Ovdje je laž jedina istina, a nemoral jedini moral i to će trajati sve dok građani, sada razdruženi etno-podanici ne ustanu na pobunu kao združeni građani“, kaže Esad Bajtal, filozofski pisac i politički analitičar.
Nacionalističli lideri žive od zavađanja naroda
Pokušaji traženja opravdanja ili barem racionalnih objašnjenja za poplavu apsurda mogu biti filozofski zamršeni ili bolno jednostavni.
Dekan Franjevačke teologije, fra Mile Babić nudi prosjeke historijskih zbivanja sa terminom „isključivost“ kao ključnim pojmom svih sukoba i ratova.
„U srednjem vijeku imali smo uzajamnu isključivost među religijama, tada su kršćani vodili križarske ratove protiv islama. Početkom novoga vijeka, nakon Lutherove Reformacije, imali smo konfesionalne ratove između katolika i protestanata. Francuska revolucija bila je isključiva prema isključivom kršćanstvu, i to u ime uma i znanosti. Oktobarska je revolucija također do krajnosti isključiva. U 20. stoljeću nacionalizmi su odveli Europu u Prvi svjetski rat, a fašizam, nacizam i boljševizam u Drugi svjetski rat. U BiH smo imali najprije nacionalističku isključivost, pa onda staljinističku, a danas opet imamo nacionalističku. Imamo desnu i lijevu isključivost. Umjesto da odbacimo sve vrste i oblike isključivosti, bilo da je ta isključivost u ime religije, nacije, znanosti, politike, profita ili bilo čega drugoga, ljudi na ovim prostorima, zaslijepljeni uzajamnom mržnjom, na tuđu isključivost odgovaraju još većom isključivošću i tako unesrećuju i druge i sebe, vode nas u uništenje drugih i u vlastito samouništenje. Takvu uzajamnu isključivost njeguju nacionalističke elite koje na vlasti mogu opstati samo širenjem uzajamne mržnje, a ne nekim pozitivnim programima. Kad saberemo i oduzmemo, onda uviđamo da nacionalistički lideri žive od zavađanja naroda“, navodi fra Babić.
I zaista, kada u pojedinim sredinama nema potrebe za dijeljenjem na nacionalne i vjerske momentume kao izvore društvenog sukoba, onda se nađu ideološki predznaci. Tako se zvanična Banja Luka i politički vrh entiteta Republika Srpska zorno trude javnosti predstaviti da ne mare za 25. novembrom i ZAVNOBIH-om, a u svome dvorištu imaju ulice i čak biste revolucionara Vojislava Đede Kecmanovića (čije biste više nema u Sarajevu) i Hasana Brkića.
Službeno Sarajevo baštini i obilježava tekovine ZAVNOBIH-a, ali i dodaje ljude koji su, najblaže rečeno, u doba komunističke vladavine bili u drugom planu. Tako recimo jedna osnovna škola nosi ime Mustafe Busuladžića, pisaca, naučnika i istaknutog muslimanskog i bošnjačkog intelektualca, nosioca ideje panislamskog pokreta Mladi muslimani, antikomuniste i antisemitiste. Busuladžića su komunističke vlasti strijeljale nakon suđenja održanog 22. i 23. maja 1945. godine. U istoj opštini u kojoj se nalazi ova škola je ulica, pa i cijelo naselje, koje je dobilo ime po Ademu Bući, članu Mjesnog komiteta KPJ za Sarajevo, a kasnije i rukovodioca partijske organizacije i Narodnooslobodilačkog pokreta u gradu.
Još apsurdnije je saznanje da u visočkom naselju Buci egzistira osnovna škola „Alija Nametak“ koja svoj Dan škole obilježava svake godine 7. aprila. Na taj datum 1945. godine su partizanske jedinice ušle u Visoko i oslobodile ga od, generacije su učile i uče, „okupatora i domaćih im sluga“. Upravo te snage su uhapsile Nametka, koji je za vladavine Nezavisne države Hrvatske bio direktor Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu. A prije i poslije toga pripovjedač, dramatičar, folklorist i književnik. Osuđen je na 15 godina robije, od čega je odležao devet. Stavljajući ideologiju po strani, nejasno je ko se ovdje i kako promoviše, a ko se nipodaštava?
Bez odgovora odgovornih
Do konfuznog stanja dolazimo kada su škole sa najmlađom djecom u pitanju, koje imaju svoja ministarstva, savjetnike, školske odbore, nastavnike historije ili jezika i književnosti. Ko će znati, ako oni ne znaju? Iz resornog ministarstva Zeničko-dobojskog kantona nisu odgovorili na upite i ponovljene telefonske pozive o slučaju bučke škole.
„Čini se da smo dramatično upali u epohu nihilizma koja dezavuira sva naša nastojanja da uspostavimo poredak neovisno od nametnute etničko-religijske matrice postojanja. Nisu više važna imena. Naprotiv, ona su nebitna. Radi se o tome da se fašizoidne tendencije i autoritarnost prihvataju kao ‘normalni’ sadržaji naših svakodnevnih formi komuniciranja. Kratko rečeno – onoga časa kada su barbari i diletanti preuzeli političke organizacije i obrazovne institucije mi smo porušili sistem koj smo bili dostigli. Sada živimo u ruševinama! Vi to nazivate konfuzijom. Kao predsjednik Preporoda nisam vlasnik nijednog pisca, niti jednog književnog djela. Ne mogu s njima raspolagati po nalogu nekog izvanestetskog kriterija ili sporne totalitarne svijesti. I dalje se, nažalost, književnost i jezik koriste za učvršćivanje ‘etničkog’ identiteta“, poručuje Senadin Lavić, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i predsjednik Bošnjačke zajednice kulture.
Školski sistem je u sređenim društvima osnova. Stoga je interesantno kako pojedinci iz djelatnosti prosvjete i naučnog rada gledaju na sadašnjost.
„Toliko su nam škole, cijeli odgojni i obrazovni sustavi prožeti desnom i lijevom ideologijom (isključivošću) da to truje mlade ljude. Ali, kad-tad mladi ljudi će progledati i odbaciti te isključivosti koje su doživjeli na vlastitoj koži. Inače, treba uvesti zakone koji će zabraniti nacionalnu, religijsku, političku i svaku drugu isključivost ili mržnju“, zaključuje fra Mile Babić.
Regija prebogata mitovima, herojima i vanserijskim stručnjacima svake vrste se ipak najčešće služi narodnim poslovicama. I te izreke su protivrječne. Ko ne vjeruje, neka se pokuša sjetiti samo nekih. Osmislili su ih naši stari, a u savremenom dobu ih pokušavaju koristiti mladi. I onda mislimo kako imamo moralno dezorjentisanu i duhovno praznu omladinu. No, time se ne vode svi.
„Sadašnje generacije mnogo bolje žive s ovim ludilom, od ljudi u socijalizmu. Čak nisam siguran da ih sve to interesuje. Oni imaju svoje zone interesovanja koje dosežu tek do prošlog rata, a nikako do Drugog svjetskog rata“, kaže Puhalo.
Ipak, današnje generacije u odnosu na prošle znaju po imenima svrstati ljude u nacionalne i vjerske grupe. I pri tome debelo pogriješiti. Primjera ima mnogo i dovoljno je samo razumjeti toliko spominjani Mostar. Vjerovatno je ideologija bila primarna u dodjeli vlastitih imena. Međutim, prezimena su trajnija kategorija, pa opet imamo desetke njih koje nose i Bošnjaci, Srbi, i Hrvati (Babić, Skopljak…) U pravilu su oni koji nose prezime Hrvat Bošnjaci-muslimani. Nosioci prezimena Bošnjak su većinom Hrvati-katolici.
Ostaju bojazni da teško odbacujemo neke stvari, ideje i mišljenja. Smatrajući ih odbrambenim mehanizmom, svjesno ili ne učestvujemo u spirali zla. A imena i nazivi? Oni su samo instrument.
„Ideološke zamke ili ideologijske isključivosti možemo ukloniti samo kritičkim mišljenjem, koje nastaje iz slobode svakoga čovjeka pojedinca i iz njegove ljubavi prema istini. Kad pojedinci prakticiraju slobodu savjesti, misli i govora, onda oni razlikuju što je istina, a što laž kod sebe i kod drugih, a što je dobro i što je zlo kod sebe i kod drugih. Dakle, kad istim mjerilom mjere i sebe i druge ljude. Smisao je svih škola da mladim ljudima omogući da postanu slobodne osobe, a ne da ih pretvaraju u puke sljedbenike, trabante i glasače koji nisu sposobni misliti, nego samo mrziti“, poručuje fra Mile Babić.
