Najveće prokletstvo čovjeka leži u činjenici da kada se osili, Bog ga prepusti samog sebi, pa pomisli da ga On podržava i štiti.
Zulumi, jedan za drugim, nekažnjeno prolaze i insan još umisli kako je u misiji dijeljenja Božije pravde na Zemlji. Akumulacija ‘neplaćenih’ kazni je nagovještaj nestanka čovjeka, pa i državnih sistema i carstava.
Temelj društvene pravde je mogućnost pojedinca da ostvari svoja prava. Čovjek je fokus uspjeha ili neuspjeha društvene zajednice, što je Zapad davno shvatio i primijenio. U predanju stoji da je perzijsko carstvo nestalo dovom obespravljene starice pošto joj kuća od pruća i blata uklonjena radi proširenja carskog dvora. (Znači, razlozi se gomilaju, a povodi u određenom trenutku samo ubrzaju procese dekadencije i propasti)
Danas smo svjedoci kako namirene bh. i bošnjačke elite, često vođene religijom i njenim parolama, na svaki mogući način sistemski, i u paničnom strahu od gubljenja privilegija koje im mi svi obezbjeđujemo plaćanjem poreza, ugnjetavaju prava pojedinaca. Zašto već jednom ne pogledamo u sebe i priznamo da narastajuća prijetnja opstanku BiH nije prvenstveno rezultat vanjskih zavjera već odraz unutrašnjeg stanja natruhlog državnog sistema i kanonizirane tiranije i nepravde?
Ipak, čovjek i kad ne može da dođe do svog prava, koje mu je nasilno oduzeto, ne treba posustajati. Riječi istine koje se kažu, ili napišu, dugo će odzvanjati u glavama zulumćara, kao sjena ih pratitu, činiti ih depresivnim, do kraja života im noćne košmare donositi, nagrizati njihovo i zdravlje njihovih najmilijih, remetiti harmoniju njihovog porodičnog i društvenog života.
Religioznost, dove, namazi, sadaka i dr. kada se tuđe pravo oduzme apsolutno su uzaludni.
Ne znam da ima većeg prokletstva od ovoga.
“Čuvaj se pritužbe Bogu od strane obespravljenog, jer između te tužbe i Boga nema nikakvih prepreka.”
