VIJESTI

Gimnazijalka Melika Hindija osvojila 1. mjesto na literarnom konkursu

Novinsko-izdavačka kuća „Naša riječ“ i ove godine je raspisala već tradicionalni, 17. po redu konkurs “Napiši priču – uradi sliku” u saradnji sa Ministarstvom za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline ZDK. Melika Hindija, učenica trećeg razreda Gimnazije “Visoko”, osvojila je 1. mjesto, pišući o temi “Očisti i sačuvaj, u prirodi uživaj”. U četvrtak, 14. decembra u Zenici je održana dodjela nagrada.

“Ovogodišnja tema bila je ‘Očisti i sačuvaj, u prirodi uživaj’. Učenici osnovnih i srednjih škola s područja Zeničko-dobojskog kantona poslali su oko 700 likovnih i literarnih radova. Kao i do sada, imala sam punu podršku moje profesorice Alme Smailbegović, koja mi je u toku ove tri godine srednje škole bila vjetar u leđa. Drago mi je da je žiri prepoznao moj stil pisanja te isti odlučio nagraditi. Pored toga mi je izuzetna čast predstavljati moju školu u ovom svjetlu. Nadam se da ću nastaviti redati uspjehe, a pored toga podizati svijest o nekim zaista svjetski bitnim temama”, poručila je Melika.

U nastavku možete pročitati odlomak iz Melikine priče:

Šutio sam, nisam znao šta reći.
“Naravno da šutiš, jer znaš da sam upravu. Bio si toliko zaslijepljen svojim luksuzom da te nije bilo briga koliko će to koštati. Ali, ja sam te na kraju sustigao.”
“Ti?”
“Ja sam dječače, čovjekova savjest. Mudrac koji živi u dubini svačije duše, trudio sam se prodrijeti do tebe ali tvoja pohlepa te počela obuzimati. Toliko si se opirao osjećajima krivice da sam te na kraju morao zatočiti ovdje.
“Zatočiti? Hoćeš reći da nema izlaza odavde?” Preplašeno sam ga upitao.
Klimnuo je glavom.
“To je nemoguće…”
Trčao sam što sam dalje mogao. Trčao sam koliko su me noge nosile, ali bi svakim mojim korakom izbila nova katastrofa. Drveće je počelo goriti, zemljotresi su uništavali sve pred sobom, a iz pukotina u zemlji izvirala je lava.
“Ne možeš pobjeći od svojih dijela!”
Glas me je pratio.
“Ne možeš se sakriti, nema izlaza iz ove situacije!”
Ja sam i dalje trčao. U daljini sam vidio most, moj spas. Došao sam do njega, zakoračio ali me je nešto vratilo nazad.
“Tvoji postupci će te uvijek pratiti i kočiti dječače, od njih ne možeš pobjeći, ovo je tvoja sudbina.”
“To je nemoguće, mora postojati način!”
Očajnički sam od njega tražio neki tračak nade, molio ga za drugu šansu.
“Obećavam da ću učiniti sve što je u mojoj moći da ispravim greške.”
“Nažalost, to više nije moguće.”
“Kako to misliš?”
“Svaki čovjek u sebi nosi svoje strahove. Tvoj najveći strah je bio da ćeš izgubiti ono što ti je najvrijednije, bogatstvo. Svaki čovjek mora proživjeti svoje strahove da bi ih prebrodio. Na tvoju žalost tvoj strah je veći od pokajanja. Neke se greške ne mogu ispraviti, one su tu. Čovjek uvijek misli da ima toliko mnogo prilika, dok na kraju ne ostane bez svake šanse za iskupljenjem. Tvoje vrijeme je došlo. “
Starčevo lice se iskrivilo, počeo mi se približavati. Svijet oko mene je blijedio, pokušao sam vrištati ali beznadežno. Pokušao sam se pomaknuti, ali ostao sam ukočen na jednom mjestu. Sklopio sam oči, nadajući se da će se sve ubrzo završiti. Kroz par minuta sam otvorio oči, ali više nisam bio u paklu mojih misli, nalazio sam se u djedovom podrumu. Ovdje je djed držao svoj alat, i glave prepariranih jelena koje je godinama lovio. Bili su to njegovi trofeji, u zraku se uvijek osjetio miris vlage. Hladnoća se uvlačila u kosti. Tada sam shvatio da sam se vratio u svoje djetinjstvo, u trenutak kada sam gledao djedove stare slike na kojima se smješkao i pozirao sa političarima, direktorima drugih firmi, glumcima, pa čak i predsjednikom. Vratio sam se u trenutak kada sam poželio takav život za sebe. Život jednog monstruma koji samo živi za korist, koji ne brine za posljedice koje je iza sebe ostavio i koje će tek ostaviti. Moja savjest, moj mudrac me doveo u ovaj trenutak, jer sam ga se tada odrekao. Nažalost, ja se nikada nisam izbavio iz ovog pakla, proživljavam ovaj trenutak iznova i iznova, pitam se gdje sam pogriješio. Ako nikada niste vjerovali u putnike kroz vrijeme, sada je pravi trenutak da povjerujete. Ovo je moje pismo koje šaljem vama, u nadi da će neko na vrijeme spriječiti urušavanje jedinog doma kojeg imamo.

Visoko.co.ba/Gimnazija Visoko

NAJNOVIJE

Na Vrh