Kada ste prosvjetni radnik, onaj koji srcem prilazi poslu, onda vam se svakodnevnica u školi ne svodi na samo puko predavanje gradiva nego pokušavate svoje učenike učiti svemu onome što biste i vlastitu djecu, pokušavate ostaviti pečat u njihovom životu kako bi vas se sjećali i nakon dvije decenije. Život na koji ih pripremate je sve samo ne pravedan i moraju se znati izboriti za sebe u datom momentu. Prisjećajući se svih lekcija koje sam kroz godine pokušala svojim bivšim učenicima prenijeti, svakodnevno dobivam potvrdu da su one osnovne ipak upamtili i ponijeli sa sobom, što me čini neizmjerno sretnom.
Kada si u neprestanom kontaktu s ljudima, radiš više od decenije u međunarodnim organizacijama i nevladinom sektoru, eksponiraš se javno iznoseći svoje viđenje dešavanja na osnovu dugogodišnjeg iskustva i znanja sticanog po cijelome svijetu, nekako je normalno da naučiš živjeti s ogovaranjima, niskim udarcima, uvredama po raznim osnovama. Još ako si žensko, onda se automatski polazi od pretpostavke da si genetski predispozicirana da budeš laka meta koja će pokleknuti pod pritiskom. Život i razni događaji te nauče da je sve to prolazno i da se na takve stvari ne treba obazirati.
Ali onda se dogodi nešto drugo. Dobiješ poruku prepunu najgnusnijih uvreda koje bi i bile zanemarive da nema direktne prijetnje. E, tu se već povlaći linija, sjeda se i udahne duboko koji put. Razmisli o narednim koracima, priziva u sjećanje sve na čemu se radilo prethodnih godina, i ako si baš dobre sreće u datom momentu se u vlastitom gradu nalaze predstavnici OSCE-a. Nalaziš ih i tražiš razgovor .Upoznaješ sa situacijom. Tražiš zaštitu svojih prava i sloboda. Jer na kraju krajeva ljudska prava su na prvome mjestu i niko ih ne smije narušavati. Saslušaju te i savjetuju i ti znaš da se neće na tome završiti. U sve uključiš i policijske službenike koji bez i da trepnu stanu u tvoju zaštitu, učine sve da se osjećaš sigurno i obavijeste te o ishodu istrage. Onaj osjećaj kada shvatiš da se na nekoga ko je službeno dužan da te zaštiti, i pored silnih negativnih medijskih natpisa, ipakmožeš 100% osloniti, zaslužuje mnogo više od riječi „hvala“. A onda dobiješ poruku šefa Misije OSCE-a u BiH Jonathana Moorea da je zabrinut zbog napada na tebe pa dogovarate susret. Nalazite se i pretresate uz kafu sve što se trenutno događa. Društvena dešavnja, kampanje, slobode medija i razne oblike narušavanja ličnih sloboda. Tražiš savjet i dobiješ ga. Tražiš potvrdu i dobiješ je. I još dobiješ, možda čak i najvažnije, bezuslovnu ljudsku podršku i shvatiš da je tvoje pravo na lično izražavanje mišljenja jednako bitno kao i svakog novinara i da ga niko nema pravo narušiti nit u jednom momentu.
Dopustili smo da nam javni prostor društvenih mreža kontaminiraju lokalni mahalci istresajući sav čemer vlastitog životnog neuspjeha u komentarima punim zajedljivosti i frustracija koja je najbolja slika njih samih i njihove nemoći, naivno se nadajući da ćemo se spustiti na njihov nivo. Vrijeme je da se tome stane u kraj. Vrijeme je da se izdignemo iznad svih niskih udaraca i ne postanemo žrtve nečijeg ispraznog blebetanja. Sve počinje od nas samih. Jer ako želimo biti primjer našoj djeci, mi moramo učiniti da se neke stvari promijene. Na žalost mnogih, nikada nisam bila nečija žrtva niti to namjeravam biti. Zašto biste onda vi pristali na to?
