Tokom sesije sa klijenticom, obrazovanom mladom ženom od 30 godina, pitam je kako joj se dopala knjiga koju je pisao iskusni psihoterapeut, a koja je u formi self help literature. Ona mi reče “malo je previše brutalna”. Pomalo iznenađena samim izrazom ”brutalno” pitam je šta misli pod tim “brutalna”’, kaže ”pa sve je okrenuto na brigu čovjeka o samom o sebi i njegovim očekivanjima, kao da drugih nema”.
E baš taj dio razgovora mi je razlog da napišem kako je velika razlika izmedju motivacijskih govornika (koji ljudima kroz masovna predavanja ili nastupe na youtube-u nude svoju životnu filozofiju stvorenu na osnovu 30-40 godina životnog iskustva) i psihoterapeuta koji su se bavili sobom i svojim ličnim iskustvima, tragali za odgovorima o odnosu sa klijetima najmanje 20-30 godina i koji ne nude svoju životnu flozofiju kao model za klijenta, već sa klijentom razgovaraju o klijentu, razmjenjuju mišljenja, daju podršku klijentu da isprobava nova ponašanja u odnosu sa drugima itd. I pada mi na pamet koliko mladih pozuži čuti motivacijske govornike koji govore o lakoći postojanja i nude instant rješenja i koliko mladih može biti očajno kada krenu da to primjene u svom životu, a ne pođe im za rukom.
Lijepo govoriti o životu i koristiti psihoterapiju nije isto, psihoterapija je mnogo ozbiljniji i dublji pristup čovjeku koji daje dugotrajne efekte. Motivacijski govornici su jako dobri za ljude koji nemaju ozbiljnih životnih problema, starosti od 45 godina i dalje, koji imaju svoju životnu filozofiju , pa je mogu malo osvježiti kroz jedno motivacijsko predavanje ili self help literaturu.
