Mnogi me pitaju odakle ideja za putovanje u Afganistan. Pošto imam želju da uđem u svaku državu svijeta, i taj Afganistan je jednom trebao doći na red. Nekoliko puta sam bio na afganistanskoj granici, prije par godina s pakistanske strane, prije malo više godina s tadžikistanske strane kad sam prelazio preko Pamira gdje cesta jednim dijelom vodi uz samu granicu. Zbog svima poznate situacije u Afganistanu, tada sam smatrao da nije pravo vrijeme za posjetu ove po mnogo čemu jedinstvene države. Talibani, koje je iz urbanih sredina protjerala američka vojska često su postavljali bombe u gusto naseljenim sredinama i napadali i otimali prolaznike na raznim putnim pravcima. Nakon što su Talibani preuzeli vlast prošle godine, sigurnosna situacija se značajno popravila, s tim što sad ISIL postavlja bombe i vrši otmice, ali dosta je sigurnije nego ranije. Smatrao sam da je sad pravo vrijeme za posjetu ovoj ne samo „zatvorenoj“ i „nesigurnoj“, nego i „najopasnijoj na svijetu“ državi, kako nam to mediji prikazuju.
Afganistan nema izlaz na more, nalazi se u srcu Azije i povezuje tri velike kulturne i geografske regije: indijski potkontinent na jugoistoku, srednju Aziju na sjeveru i iransku visoravan na zapadu. Geografija možda nije sudbina, ali je hiljadama godina odredila tok afganistanske istorije kao kapije za osvajače koji su silazili ili iz Irana ili srednje Azije u Indiju. Afganistan je bio dio mnogih različitih carstava kojima su vladali stranci. U 19. vijeku tu je bila Britanija, u 20. vijeku Sovjeti, a u 21. vijeku Sjedinjene Države koje su nakon 20 godina upravo povukle svoje trupe.
Moj izuzetno dobar drug Mario Kokoruš i ja često diskutujemo o različitim destinacijama. Mario je također putnik sa zavidnim iskustvom i uvijek imamo mnogo zajedničkih tema. Prilikom jedne od naših konverzacija uz nekoliko piva, bez pretjerano mnogo razmišljanja, odvažili smo se na putovanje u Afganistan. Plan je bio ući u državu kopnenim putem iz Pakistana. Razlog za ovo je taj što povratne aviokarte za Kabul iz Sarajeva koštaju po 1500 eura. Mi smo pronašli povratnu Wizzair konekciju iz Sarajeva za Abu Dhabi za 60 eura, a iz Abu Dhabija za Islamabad oko 270 eura. Na kraju je Wizzair nekoliko puta otkazivao povratni let i preusmjeravao nas na neke druge zamjenske koji nama nisu odgovarali, ali nekako smo se snašli.
Pripreme su trajale oko dva mjeseca, ali ne intenzivno. Trebalo je prvo izganjati pakistansku double entry vizu, pa nakon toga afganistansku. Iako sam ranije bio u Pakistanu (tad sam dobio vizu bez problema), ovaj put su me odbili, dok preko prijatelja, poznatog novinara Adisa Deljkovića (opet Visočanin, najjači smo!), nisam potegnuo veze preko BH ambasadora u Pakistanu koji je “zamolio” pakistanskog ambasadora u Sarajevu da se ipak izda viza. Na kraju sam dobio multi entry vizu koja u praksi ne postoji. Mario je dobio single entry vizu, pa je morao ponovo aplicirati za novu čim smo ušli u Afganistan kako bi se opet preko Pakistana mogao vratit kući.
Čitajući razne putničke forume, saznali smo da se afganistanska viza prilično jednostavno dobiva u konzulatu u Peshawaru, pakistanskom gradu blizu granice s Afganistanom, ali šta ako je ipak ne dobijemo? Isplati li se kockati? Ili je bolje izvaditi vizu u nekoj od evropskih ambasada? Bili smo na korak do vađenja vize u Sofiji, ali pošto su bili bezobrazni s cijenama (tražili su 150 eura uz 7 dana čekanja ili 200 eura odmah), ipak smo kockali. Ovo 200 eura za vizu „isti dan“ ili 150 eura za “čekanje 7 dana” je čisti bezobrazluk jer im je svejedno hoće li je izdati odmah ili za koji dan, a posebno zato što znaju da se strancima ne isplati boraviti u Sofiji sedam dana i čekati vizu dok se pasoš „kiseli“ u ladici u ambasadi. Čak smo se i cjenkali za vizu u Sofiji (i to je moguće!), ali nam nisu dovoljno smanjili cijenu tako da smo ih odbili. U Peshawaru smo dobili vizu u roku od 15 minuta za 100 USD.
Prešli smo kopneno iz Pakistana preko ozloglašenog Khyber Pass-a i graničnog prelaza Torkham, pa dalje uzeli shared taxi za Kabul. Na isti način smo se vratili nazad. U Afganistanu smo proveli desetak dana. Posjetili smo Jalalabad, glavni grad Kabul, vrlo živopisan gradić Bamyan poznat po najvećim na svijetu
Budinim statuama koje su raznijeli Talibani, nacionalni park Band-e-Amir s prekrasnim jezerom na 3000 metara nadmorske visine, Mazar-i-Sharif poznat po ogromnoj Plavoj džamiji i stari grad Balkh nedaleko od Mazara koji je bio važan centar na Putu svile. U Ministarstvu informacija i kulture u Kabulu morali smo izvaditi dozvolu za kretanje po državi. Za sve to vrijeme vidjeli smo još samo dvoje stranaca koji su se kretali strogo s lokalnim turističkim vodičima.
Lokalci kažu da je dolaskom Talibana na vlast dosta sigurnije nego ranije, ali je ekonomska situacija dosta lošija. Talibani su preuzeli Afganistan sa velikom lakoćom koju je malo ko očekivao. Sada kada su se strane snage povukle, suočavaju se s težim zadatkom upravljanja državom.
Svaki stranac mora iskusiti kontakt s Talibanima. Prvu večer su nas odmah uhapsili na ulazu u Kabul i ispitivali i provjeravali skoro tri sata. Sve to vrijeme su bili pristojni i prijateljski nastrojeni prema nama. Nakon toga su insistirali da im se pridružimo na večeri. Prva večer u Kabulu i odmah večera s Talibanima! Check pointi su na svakih 5-10 km. Kad god su primijetili da smo stranci, zaustavljali su nas i pregledali pasoše i vize, ali uglavnom su bili prijateljski nastrojeni. Neki su pokušavali komunicirati s nama, ali ne znaju ni riječi engleskog. Neki su nas čak zvali da budemo njihovi gosti, da prespavamo kod njih. Potpuno drugačije u odnosu na ono kako ih se predstavlja u medijima. Propaganda je čudo.
Talibane bih opisao kao vrlo jednostavne i drage ljude, nažalost izuzetno primitivne. Bleji u tebe k’o tele. Ako mu se nasmiješ i on odmah uzvrati osmijeh, a ispod narandžasti zubi, jedan ima pa dva ili tri nema. Ne znaju neke fundamentalne stvari. Na jednom check pointu sam jednom od njih poklonio magnet kao suvenir. Niko od njih nije znao šta je magnet. Kad smo im demonstrirali kako magnet stoji na limariji od vozila, začuđeno su svi gledali u to kao urođenici. Šta očekivati od nekoga ko je 20 godina živio u pećini. Jednom prilikom smo gledali kako uzimaju sladoled. Vidjeli su da ljudi stavljaju nešto preko sladoleda (čokoladni preljev inače). Ne znajući šta je to, uzeli su kečap sa stola i iscijedili preko sladoleda.
Što se tiče sigurnosti, ni jednog jedinog trenutka se nisam osjećao nesigurno. Iako je svaki dan negdje u Kabulu eksplodirala bar po jedna bomba, ali Kabul je toliko velik da uglavnom to nismo ni čuli ni vidjeli. Jedno jutro je eksplodirala bomba u tržnom centru na par stotina metara od nas. Kažu lokalci “elhamdulillah, nije puno poginulih, samo dvanaestero”.
Žene nemaju nikakva prava. Rijetko se mogu vidjeti na ulici. Čim smo došli, skrenuli su nam pažnju da muškarci ne smiju ni gledati u žene na cesti, a kamoli da im priđu i nešto kažu. To je u trenutnom režimu teško kazneno djelo.
Što se tiče cijena, dosta su niže nego kod nas, ali kad vide da smo turisti često kažu i po 10 puta višu cijenu od realne, posebno taksisti. Ima i dobrih ljudi pa uopće neće da naplate govoreći “vi ste naši gosti”.
Mnogi me pitaju po čemu ću pamtiti Afganistan. Pamtit ću ga po nepostojećim higijenskih uslovima i stomačnim parazitima koje smo obojica pokupili i još ih se nismo potpuno riješili. Po dobrim ljudima i njihovom izuzetnom gostoprimstvu, ali i onima koji te nastoje prevariti na svakom koraku. Vrlo je teško poštovati bezbroj debilnih zakona koje su nametnuli Talibani, nije jednostavno putovati državom, destinacija je potpuno drugačija od bilo koje druge destinacije na kojoj sam bio, a bio sam u preko 110 država. Nije bilo loše, bilo je zaista interesantno svakog dana, svakog sata, svakog trenutka, ali putovanje nije nimalo bilo jednostavno.
