Sinoć sam bila na promociji zbirke koja će jednom biti dijelom stalne postavke Muzeja ratnog djetinjstva. Tužna, shvaćena, doživljena i izložbom oživljena sjećanja izroniše na površinu toka misli. Uze ih bujica i brzo zakovitlaše virovitim putevima neurona, bez naznake za umirenjem i hirovito preuzeše kolovodstvo u moždanom spletu.
I dok mi se Nikola Visković koketno osmjehuje s radnog stola, uzeh olovku i papir da u riječi pretočim sjećanja iz bujice.
Datuma se ne sjećam. Bila sam još mala da bih pamtila, a možda sam i podsvjesno znala da će me godinama poslije moderni povjesničari na njih s vremena na vrijeme podsjećati.
Tek na ovoj vremenskoj distanci shvatam da „u proljeće devedestdruge vreli čelik raznese…“ moje djetinjstvo. Moja prva sjećanja na to proljeće su djetinja i nejasna. Ponekad su jako mutna. Sjećam se fragmentarno. Sjećam se recimo da smo svako godine s proljeća išli nani da krečimo kuću. I te devedestdruge smo bili kod nane kad je „zapucalo“. „Kuhalo je“ već, referendum iz marta, pa barikade koje su uslijedile, pa malo mira, pa onda to krečenje i onda agresija.
Zaustavljeno djetinjstvo. Škola preko TV-a (kako smo mi bili moderni, čak prije dvadeset i kusur godina imali smo distance learning oblik nastave), nastava po kojekakvim „sigurnim“ prostorima i sl. Vraga sigurnim!!! Valja doć do sigurnog prostora! Đole kaže : „Daleko je to, daleko, al’ praćkom kad bismo gađali!“.
Red granata, red snajpera, red oboje toga zajedno, red zatišja, pa red „daleko puca, tamo na Šadrvanu, mogu l’ ispred zgrade makar“, pa onda sve ponovo, ne nužno tim redoslijedom. Struje ima ponekad, ograničenje na 180 kWh mjesečno. To se koristi da se otkuha veš u mašini, ponekad da se bojler uključi (inače smo se kupali grijući vodu u vešnom loncu na bijelom šporetu), a kuhalo se redovno i ljeti i zimi na bijelom šporetu da se uštedi ta struja, jer ako pređeš tih 180 kWh onda ti ju isključe pa nemaš nikako. Svjetlo se palilo u hodniku da se ne vidi s polja. Redukcije vode nisu bile tako česte. Komanda bila u dovršenoj, ali neuseljenoj zgradi preko puta, pa smo često bili meta granatama.
A i dalje smo bili ona blesava i zaigrana djeca. Jedno od bujicom izbačenih sjećanja je sjećanje na kupanje u Bosni, ispod garaža kod „crvenih“ zgrada, nasuprot Ozrakovićima.
Ljeto, vrelo, juli, Bosna plitka, 1993. godina. Djeca iz A, B, C, D, i L zgrada, možda nas je bilo pedesetak. Iskupali se baš, baš i negdje oko 3 kad su počele one prevelike vrućine raziđosmo se kućama. Samo što sam ušla u kuću pođe pucnjava. Jedna granata za drugom. Izađosmo u haustor i tu pođe rasprava je l’ VBR ili je PAT. Ne znam za koju sam od ponuđene dvije opcije bila, al’ mi sad dođe da se smijem i plačem istovremeno. Šta me briga je li to bio VBR, PAT, Nora, top, tenk ili bilo koji drugi ubojiti vrag!? Praćka nije bila sigurno. Bilo je ubojito, imalo je vrele čelične gelere. Ona adidas kapa s izložbe i priča koja ide uz nju sjetila me tome. Jedan takav vreli čelični geler ubio je Aidinog brata. Proklet nek je onaj ko je ubio tog dječaka i rastužio njegovu mamu, sestru i brata. Kako je ovo „rastužio“ mlaka riječ!!!
Sutra smo se opet kupali na istom mjestu. U mulju na dnu Bosne vidjeli smo neeksplodiranu granatu. Složili smo se da ćemo ju zaobilaziti taj dan, a da ćemo roditeljima reći za nju kad dođemo kući. Kupanje je bilo u igri. Ako kažemo odmah, od kupanja taj dan nema ništa. Što su ti djeca! Sutra su demineri došli i uklonili je, a mi smo se opet kupali.
I sazrijevali… Red granata, red snajpera, red oboje toga zajedno, red zatišja, pa red „daleko puca, tamo na Ciglani, mogu l’ ispred zgrade makar“, pa onda sve ponovo…
Mirha sinoć reče da želi da ovaj Muzej ratnog djetinjstva bude jedini ikad otvoren. Gledajući tužna djetinjstva po Bliskom Istoku teško da će biti tako.
