Jednom je, kažu bio jedan kralj koji je mogao da priča sa biljkama, izašao je tako jednog dana u svoju baštu i video kako mu bledi i umire svo cvijeće, žbunje i drveće. Prišao je hrastu i upitao ga zašto bledi i umire, a on mu je odgovorio da je to zato što je tužan jer nikada neće biti visok kao bor. Bor je pak umirao od želje da daje grožđe kao vinova loza. A vinova loza je umirala jer nije mogla procvjetati kao ruža.
Ubrzo dok je išao kroz baštu i razgovarao sa biljkama našao je jedan predivan cvijet, potpuno zdrav i svijež, silno mu se obradovao. Kada ga je upitao zašto on nije tužan kada baš sve biljke u bašti jesu, dobio je slijedeći odgovor: – Mislim da je to prirodno, jer kad ste me posadili, cilj vam je bio da vam uljepšam baštu, da lijepo mirišem i razveselim vas. Da ste željeli, hrast, grožđe ili ružu vi bi ih posadili. Tako da mislim da ne mogu biti ništa drugo nego ono što jesam i pokušati da razvijem svoje najbolje kvalitete.
