Dođe i taj dan. Drugi dan mjeseca septembra. Prvi dan službenog početka terora i političkog pakla na lokalnom nivou. Nisam sigurna da li postoji iko ko se ovome istinski raduje. Na pitanje da li uopće pratim politička zagrijavanja prije samog početka ili mi je dosadno nakon odrađene kampanje u Londonu, odgovorih da mi se zapravo gnuša pratiti onu silnu međusobnu pljuvačinu preko saopštenja, statusa na društvenim mrežama i drugih vidova komunikacije. Ne sjećam se da li je ikada bilo više političkog blata i prljavštine kao posljednjih mjeseci a zapravo još ni počeli nismo. Zavidim svakome ko ima taj luksuz da narednih mjesec dana ne mora pratiti medije ili društvene mreže. To će mu biti svojevrsni godišnji odmor od lobotomije koja je zvanično počela u ponoć.
Četiri godine prolete za čas. Ne znam kako vama, ali meni nikad brže. Ko da je jučer bilo da je svanula ona prva nedjelja oktobra kada se eto odlučivalo o sudbini Visokog naivno se nadajući da će biti bolje. Slijepo se vjerovalo obećanjima, hinjski šutilo na nacionalističke prozivke, vjerovalo lijepom licu, prijateljstvo stavljalo iznad zdravog razuma. Kako se samo zeznusmo. Kako jednim glasom unazadismo sve nas i buduće naraštaje. Znam, neko je prethodne godine uživao u medu i mlijeku. I neka je kada su mu se zvijezde tako posložile. Ali, nažalost, puno je više običnih ljudi koji ne osjetiše čari provođenja projekata i sličnih poduhvata idealnih za naslikavanje za medije. Prođoše četiri godine kolektivnih putešestvija u Tursku. Možda bi se to i moglo halalit da ne bi onog mahanja zastavicama. Džaba. Ne zamjerite.Ne ide pa ne ide. Dogodiše se i nakvi nekakvi protesti koji su više ličili navandalsko udruživanje ali kako lokalnoj televiziji zabraniše emitiranje istih oni brzo padoše u zaborav. Prođoše četiri godine u kojima je Visoko imalo dva načelnika istovremeno, jednog zvaničnog a drugog koji je iz sjene upravljao našim životima. Prođoše i Nove godine, turobno tamne i tihe, puka suprotnost silnim predizbornim obećanjima. Stranački dresovi se izmijenjaše češće nego čarape. Uhljebi se žena, svastika, kumov mali. I svi na budžet. I sve naravno po zakonu. Drugačije se i ne radi u ovoj čaršiji. Sve po zakonu i transparentno. Neka. Tako i treba. Ko će kome ako ne svoj svome. Jel da?! Svađali se, mirli, vrijeđali najniže, hvalili javno, ulizivali. Zajedničkim snagama uništavali javna preduzeća. Sistematizirali što se dalo sistematizirati (ne pitajte šta smo sistematizirali, davno sam se pogubila u sveopćem metežu). Preživjeli zajedno kampanju pred slavni popis. Organizirali zajedničke iftare i onda uništili nešto tako sveto u političke svrhe. Dobili napokon natpise za slave koje slavimo. Asfaltirali puteve. Sjekli torte. Slikali se za fejsbuka. Obećavali vodu jadnom narodu, nebitno što se isto tupilo samo četiri godine prije. Zavalili ovaj već na umoru narod za kredit koji će nam vraćat praunučad, ona koja još ni rođena nisu. I treba nam tako. Zašto izvuć nepovratna sredstva ako možeš kredit dić. Logično. Pođoše se mostovi graditi da povežu dva naselja, a minirasmo svaki međuljudski koji je čvršći bio u ratu nego što je sada u miru. Dobismo fino šetalište uz Bosnu, prelijepu fontanu. Dobi biblioteka veći prostor i ljudski se nadam da je bolji od onog prethodnog. Preživjesmo silne pucnjave, bacanje bombi i mafijaške obračune. Smiri se situacija. Iskreno, ne želim ni znati kako i zašto se preko noći sve ovako okončalo. Lijepo je malo za promjenu ne sapirat nečiju krv sa asfalta. Negdje u silnom metežu izgubi Visoko i opoziciju, onaj građanski glas koji se očigledno hinjski prikloni drugima zarad vlastitog dupeta. Neka, njima na čast.Svakako, nije sve bilo crno u protekle četiri godine. Dobilo je Visoko i na publicitetu i na pokušaju dokazivanja ženske snage. I mada se lično kajem za svoj glas od prije četiri godine, ljudski je zahvaliti i čestitati na hrabrosti da se upusti u poduhvat vođenja zajednice. Ja je, najiskrenije, nikad ne bih imala. Jer na kraju jednog mandata trebaš narodu objasniti zašto si ga lagao na početku da ćeš nešto učiniti a ti to nisi uspiou četiri godine jer očigledno nisi znao kako. Mada, to je sve do obraza i karaktera pojedinca. A narod ko narod, nije naučio da propituje, da traži svoja prava, da zahtjeva ono što je njegovo. Zaboravio narod da je općina njegova, da je svaki radnik javnog preduzeća njegov. Pitate kako? Jednostavno. Od naših poreza se isplati mjesečna plata državnog službenika što znači da njihova sudbina ovisi od nas samih. Al ne kontamo mi to. I nećemo nikad. Jer kud da se zamjeramo nekome?! Zaslužujemo da nas se gazi. Drugačije ne znamo.
Poštovani kandidati, svi vi koji ste na silnim listama, svi koji ste nas terorizirali protekle mjesece i nažalost ćete još dodatnih mjesec dana, vi kojima ni ramazan nije bio svet a u vjeru se kunete, koji ste se okrenuli protiv dojučerašnjeg stranačkog kolege, koji ste kampanju započeli naručenim tekstovima, u međuvremenu promijenili i po nekoliko stranačkih dresova, kreirali botovske web portale kako biste blatili druge a imali drskost odgovoriti odakle nekome pravo da pita ko je vlasnik istog, koji ste na fotografijama oponašali Merkelovu a ni za kućnog savjeta niste, najiskrenije se nadam da ćete predstojeće sedmice mudro iskoristiti kako biste za vaše stranke dobili što veći broj glasova. Ne zaboravite, svaki glas je bitan. Bilo da on dolazi od pekara, ratara ili prosvjetnog radnika. Silno pravljenje službenih stranica kvazi političara na društvenim mrežama nakon objave kandidatskih listi je i više nego smiješno. Slanje zahtjeva da vam neko lajka stranicu jer ste eto vi na nekakvoj listi i još očekujući da na kraju glasa za vas je moronsko razmišljanje a postupak je dokaz da niste vrijedni tog glasa. Pa još kao krunu svega pošaljete mu poruku da očekujete njegov glas a na ulici okrećete glavu ili ako ste baš „lukavi“ kurtoazno se smiješite ovih 30 dana a ni riječi nikad razmijenili niste. Imala sam ja već ovakvih likova i radujem se novim ove godine. Bar ću imati materijala za javno prozivanje.
Dragi moji sugrađani, iskoristite vaše pravo da se u narednih mjesec dana informirate o svim kandidatima, nebitno da li pripadaju stranci koju preferirate ili ne. Dajte za mjesec dana svoj glas onome ko to doista zaslužuje, ko može vašoj zajednici konkretno pomoći a ne ko lijepo priča i slatko obećava. Ne dopustite da vas zaslijepi asfaltiranje par metara ceste, obećana voda ili rasvjeta. Ovo je 2016. godina a sve gore nabrojano je nešto što se mora podrazumijevati samo od sebe. Većinu tih puteva ste iz svoga džepa platili. Svaki izdatak koji se jeftino prodaje pod pojmom kapitalnih ulaganja, investicija ili čega već je nešto što je iz našeg zajedničkog budžeta. Gračanico, razmisli da li je voda dovoljan povod da nekome daš glas a ona je tvoje ljudsko pravo koje ti je desetljećima sistematski uskraćivano dok ti se istovremeno dijete ledi u osnovnoj školi u pola 8 ujutro gdje je unutar škole isti debeli minus kao i vani a sve zato jer se ista raspada i nikad se niko nije udostojio je sanirati. Moštre i Porječani, je li doista jedna lokalna škola dovoljna da nekome daš svoj glas iako bi možda baš neko drugi nešto više uradio a nije do sada imao prilike iz ovog ili onog razloga? I da, ciljano sam otišla i vidjela istu i rekla svaka čast na urađenom poslu jer je za primjer svima nama što čovjek odradi sa znanim i neznanim investitorima. O ti, urbana čaršijo, hoćeš opet glasat za građansku opciju koja je hinjski šutila dok se dernečilo samo nekoliko stotinu metara dalje od kostiju pobijenih Srebreničana koji su sutradan odlazili na svoj vječni počinak dok je Zukić bio jedini koji se udostojio dići svoj glas javno i ograditi se od svega?
Imat ćemo dovoljno vremena za razmišljanje šta i kako da postupimo. Možda je to naivna želja ali čvrsto vjerujem da se negdje među nama krije progresivan i inovativan kandidat za načelnika koji će biti sposoban raditi za našu bolju i sretniju budućnost. Ne treba nama puno da budemo sretni, ali mi nikako to da shvatimo. Ima među nama još hrabrih žena poput Amre koje su spremne da se na čelnoj poziciji bore za vlastite radnike i uhvate u koštac sa primarno muškim političkim svijetom. E takve nama trebaju. Treba nam i poduzetnički duh jednog Kurgaša koji je spreman da se bori za bolje obrazovanje naše djece. Treba nam i jedan Halim koji će poput pravog lidera ustati i reći da se jeftini politički poeni ne zarađuju na mrtvima. Treba nam i jedan Ermin koji se lavovski bori za očuvanjem javnog preduzeća. Ali nam i treba zdrava opozicija koja će ukazivati do zadnjeg trena na moguće nepravilnosti ali i biti toliko ozbiljna pa se čak i zajednički udružiti sa vladajućim i pokrenuti nešto pozitivno za sve nas. Ne dopustimo da kroz godinu ili dvije i dalje pišemo o užasnom i nesigurnom putu prema Kiseljaku, o lošem vodosnabdijevanju Kula Banjera, o luđacima koji mahnito voze kroz Donje Rosulje dok se učenici nemaju gdje skloniti, o ljudima koji nemaju osnovne životne namirnice dok drugi bacaju višak hrane. Izborimo se zajedno da se možemo pohvaliti nekim rekreacionim centrom, parkom za djecu, restauriranim Starim gradom na Visočici, Milima, uspjesima naše djece na raznim takmičenjima, oživljenim zanatskim centrom, otvorenim radnim mjestima, podršci svima onima koji se upuste u uzgoj povrća i voća. Budimo hrabri. Stavimo kapak na četiri godine protekcije povlaštenih. Izborimo se za svjetliju budućnost svih nas.
Pingback: Prijetnje novinarki portala visoko.co.ba: Osoba koja mi je uputila prijetnje je već dugo usko povezana s načelnicom Babić i za nju radi prljave poslove. - FairpressHR