Sinoć je jedna od nas pet izgovorila jednu strašnu rečenicu. Prestrašnu dapače. „Čovječe, postale smo prave virtualne prijateljice!“. Pređoh preko nje kao preko puke konstatacije i nastavile smo da se smijemo i pričamo ozbiljno, da nam oko pomalo zasuzi i sve redom tako. Ipak, kad sam se ušuškala jorganom zamislih se nad tom rečenicom i kroz glavu mi prođoše desetljeća prijateljstva s mojim The Curama, mojim Alfama s problemima.
Bile smo još jako male, ne znam ni kad tačno, ali smo se eto nekako našle. Svaka vrlo drugačija, ali vrlo vjerovatno zato i tako dugo trajemo.
Prva petica iz ozbiljne nauke o biologiji, prva dvojka iz matematike, greška na kontrolnom iz engleskog, prepisana lektira, prva menstruacija, prvi poljubac, prva zaljubljenička suza, prvi koncert Crvene jabuke u Skenderiji, onda neki drugi, treći i hiljaditi koncerti, prvi faks, prva brucošijada, prva obnova godine, prva promjena faksa, prva diploma, druga diploma, treća diploma, četvrta diploma, peta diploma, prva udaja, prvo dijete, zatim druga, treća, četvrta udaja, pa prvi razvod, pa peta udaja, drugo i treće i četvrto i peto i šesto i sedmo dijete i masa tih nekih prvih, drugih, trećih i x-tih iskustava. Movie, Pulse, Galeb, Caki, Tak, Ripli. Ripli je srećom još uvijek tu. Iftari, ramazani, bajrami, božići i uskrsi. Ruska salata, Vasina torta, baklava, Oljine pogačice, lazanje, Ledolette…
Malo smo se geografski raštrkale. Ubrzani tempo, mnoštvo obaveza i životi nam ne dopuštaju da se sve skupimo dovoljno često koliko bismo htjele. Sva sreća pa imamo taj famozni čarobni besplatni komunikator, na kojem svaka svaki dan ponešto napiše, pojadi se, pohvali se, podijeli misao i zamisao, ideju, tugu, sreću… Neki novi stiker, neko novo dobro jutro ili laku noć. I tako stalno.
Ipak, okupimo se. Od prilike do prilike. Sve skupa. Sinoć jesmo. Red djece, red nas, red bolesti, red klimaksa (do đavola, u hipu od prvog poljupca dođosmo i do prvog klimaksa), red hipohondrija, red smijeha, red frojdovskog ega, preloš party u predobrom prostoru Mixera, i nas pet.
Volimo se tako jako, stabilno, postojano i trajno. Nesavršene fotografije uz predobru peglu neke aplikacije za peglanje bora, vješto naneseni ruževi na usne, još uvijek prirodne obrve, nebotoksovane usne, predobri dekoltei ( Lisca se brine za suprotstavljanje gravitaciji), i pravi iskreni osjećaji. Ne stidimo se jedna drugoj ogoliti do krvi. I tako desetljećima.
Živjele mi, dobre moje Alfe, „Ko ne Ž, da ga J“. Napravit ću nam i neki album slika, samo da ih malo iskopam. Od curica s trakama u kosi do curica sa svim i svačim. I još smo curice, ma koliko da to uistinu nismo.
Uvek se završi s nekom od naših pesama…
